Kada vas savjetuju a da to niste tražili
Kada ljudi nešto prosuđuju/osuđuju – to ti je zato što… to je pokušaj odvajanja od te situacije. U pozadini je njihov strah. Bankrotirao je jer je živio iznad svojih mogućnosti, družio se s krivim ljudima, poginuo je u nesreći jer mu je tata dao prebrz auto. Zatukao ju je muž jer nije otišla na vrijeme… kada slušamo takve priče u svima nama se budi strašna nelagoda i potreba da je odmah ukinemo. Prosudbom imaš osjećaj da si sam sebi dao dobar razlog zašto ti se nešto ne može dogoditi. Ne tebi.
S tim sam se sretala kada bi mi stranci, vidjevši kako hodam, počeli govoriti razloge zašto mi se to dogodilo. Ponekad je to išlo u krajnost – Bog te kaznio jer nisi bila dobra, a većinom su to bile blaže prosudbe tipa: previše uzimaš stvari k srcu, kako si se mogla tako glupo zaljubiti/ kako si tako naivna?, krivo se hraniš, to je nasljedno… a sve to zato da sebi dokažu – meni se to ne može dogoditi, ja to ne radim, nemam to u familiji ili ja ne jedem gluten. Pravi razlog iza svega bio je taj da im je neprihvatljivo povjerovati da se loše stvari dešavaju i onima koji su notorni optimisti, kao što sam ja, te to da mi se događa jedna kriza za drugom – npr. Obiteljska pa odmah zdravstvena… – zašto se loše stvari dešavaju dobrim ljudima? – pitanje je djeteta u njima, koje vjeruje u svijetu postoji jedno carstvo… u njemu se sve raduje… tamo su kuće od čokolade, a prozori su od marmelade.
Kada su me tako „posramljivali“ i špotali – ili mi davali savjete o duhovnim vježbama, dijetama, liječnicima, bioenergetičarima i travarima, oni su zapravo imali potrebu na brzinu i oštro prekinuti svoju nelagodu i na način utješiti sami sebe time da se to njima ne može desiti – posljedica toga za mene bila je potreba da se sakrijem i ne pojavljujem u javnosti jer sam se osjećala previše ranjiva i povrijeđena time da ljudi misle kako ne poduzimam sve što znam i mogu. Svaki novi savjet koji nisam tražila – ta, ne možemo ni primiti savjet koji nismo tražili – ili poziv da se pomolimo za moju dušu zajedno, sad, na klupici u parku, iako se ne poznajemo, ili samo molim se za tebe! – mene je ostavljao posramljenu pitavši se – zašto misle da ja nemam odnos s Bogom ili da je moj odnos površan? U pozadini je jaka nelagoda – i fakat svaki takav istup potreba je odvajanja i brzog rješenja; quick fix-a.
Lijek za moj sram i želju da se sakrijem našla sam u povezivanju sa ljudima koji su u „prošli kroz vatru Mordora – i koji su mi mahali sa druge strane – bit ćeš dobro. Nije lako, neću lagati, ali vidi me, uspio ili uspjela sam. Zato znam da možeš i ti.
Protuotrov za ovaj emocionalni stres bila je empatija i razumijevanje ljudi koji su pobijedili. Kada sam otkrila knjigu Denisa Delogu-a i upoznala ga bila sam izvan sebe. Da ne govorim o eventima Dr Joe Dispenze i susretima sa ljudima koji su svjedočili osobnim medicinskim čudima.
Nije bilo lako boriti se protiv kolektivne svijesti koja govori da imam neuro-degenerativnu bolest od koje će mi biti sve gore i gore, biti svjesna da te obitelj i prijatelji smatraju ludom i nerealnom, osobom koja ne želi prihvatiti te pomiriti se sa svojim stanjem – tek sada kužim – samo da bi njima bilo lakše! A ja ću radije živjeti sretna i naivna nego ogorčena!
Danas to mogu razumijeti. Danas imam toliko hrabrosti i snage i volje da svjesno biram biti „potpuno luda i neprilagođena“ u njihovim očima.. čak i da su u pravu, rađe ću živjeti u oblacima sretna nego žalosna i po njihovom realna.
Courtney Runion Unicort
INSTAGRAM: https://www.instagram.com/theunicort/?hl=hr