English

Objavljeno, 19.11.2019. | Blog

Ovaj blog rađam dugo, nikako da se “oblogim”. Ne da mi se pisati kao prije, ne želim biti “TV kalendar”, iliti, kroničarka svog života. Sad mi na pamet misao da bih radije bila kronerica. Ne želim više biti svoja životna priča. To je stvarno tako dosadno. Jedan frend me već puno puta upozoravao da to ne radim jer tako gubim energiju i stalno se vraćam u prošlost, ali moj izgovor je bio da time nekima pomažem: ako moja priča pomogne (nadahne samo jednu osobu) – my job is done. A mnogi su mi pisali tako da sam imala vrlo dobro i živo opravdanje. Ali sada sam se promijenila. Neću više tako, to me više ne veseli. Zato se posljednji blog pojavio pod brojem 1. Nakon 50 blogova, vrijeme je za novi početak.

Ja obožavam nove početke! Krajem ovog ljeta sve se promijenilo. Umrla je stara ja i rodila se nova. Kaj to nije uzbudljivo?! Kao i svako novo rođenje, nije bilo ugodno. Ali što ako je neugoda najveća ispravnost i znak da se događa velika promjena? Da su nas učili da je tako, ne bismo bili toliko “ukakani” kao, na primjer, ja u rodilištu. Popušila sam spiku da je porod “najljepši i najsvečaniji trenutak u životu jedne žene”. Kakva blasfemija i bezobzirna laž! Da mi je itko najavio da će biti tako grozno (ali da ću ubrzo zaboraviti) ne bih se toliko uplašila, ovako sam mislila da to neću preživjeti. Sjećam se kako sam, u jeku trudova, preko telefona vrištala na mamu – Zašto mi nisi rekla?!!! Kako si mogla tri puta proći ovaj užas??? Zašto si mi lagala??? Ali ona je samo popušila spiku kolektivne svijesti da je to predivna stvar. Tako generacije žena nepripremljene marširaju u rodilišta i prolaze taj užas misleći da s njima nešto nije u redu, a da nam je samo rečeno grozno je, ali to je normalno, rezultat je predivan – sve bi bilo drukčije. Da ne govorim da su muškarcima prije dopuštali da budu na porodu, imali bi duboko poštovanje prema majkama svoje djece. Puno je “spika” koje smo popušili i koje su tabu. Sjećam se koliko mi je čitateljica moje ondašnje kolumne sa zahvaljivalo što sam se usudila pisati o tome i o majčinstvu koje je ponekad obično mučno sranje. Ubite me, ali to je istina. I sada ne mislim na onih 1% supersvjesnih rodilja i majki a la Ana Bučević! Koliko je takvih laži! Nitko ti ne kaže da preživi samo 1 od 3 braka i da je vjenčano slavlje samo oproštajka. Ali da ne idem sada u to… Erika Jong je rekla da su brakovi odnijeli više dobrih žena nego sve kuge i ratovi ovog svijeta. I to je crna istina.

Uglavnom, htjela sam vam reći kako je neugoda najveća ispravnost jer je ona upravo znak neke velike promjene, a svako “nepoznato” je neugodno jer svi mi zapravo obožavamo svoju zonu komfora i većina nas notorno laže kada kaže da voli promjene.

Gledam danas svoj instagram i Facebook u čudu: preko 150 novih pratitelja, preko 40 zahtjeva za prijateljstvo. Što se događa? Odgovor nalazim u svom inboxu: jedna me novinarka moli za intervju povodom moje dostojanstvene borbe protiv zlokobne boleštine i kako živim s njom što je gledala sinoć na jednoj televiziji. O, blagi bože! Ja nikada nisam dala takvu izjavu! Smjesta zovem novinarku – i govorim joj kako to uopće nije moj stav! Kažem joj:

– Gospođo, ja baš suprotno tome mislim kako ja non-stop nešto pobjeđujem! Zar se to ne vidi?

Obje se slažemo kako je svaka izjava krojena po mišljenju novinara i urednika. Zato vam je valjda već jasno da svijet nije takav kakav je nego takav kakvi ste vi.

Zato danas svi žele biti moji frendovi. Simpatična sam im jer sam Jadnica Marić. I Severini je eksponencijalno krenula karijera kada je počela imati probleme u životu. Svi vole kad i bogati plaču, jer se s tim mogu poistovjetiti. Dok je bila sretna, bila im je nepodnošljivo daleka i voljeli su je hejtati.

Elem, to vam je tako. Suprotno tome, ja sam jxxxno odlično! Ali to novinarka koja me intervjuirala za emisiju nije mogla primiti jer to nikog ni ne bi zanimalo! Pa kako bi mogla povjerovati u priču kada je njoj osobno to nezamislivo. Zašto? Pa zato što su ljudi nezahvalna banda i vide i primjećuju samo to što im fali i ono što nemaju! I TO JE JOŠ JEDNA CRNA ISTINA! Kako ja mogu biti odlično kada imam štapove uz pomoć kojih hodam i imam neku dijagnozu! Možda bi se ona ubila da joj je tako. I znam da mi se mnogi samo zato dive.

Moram vam odati da je iz intervjua izrezana moja zajebancija da se pripremam za paraolimpijadu 2020 u Tokiju. Novinarka me pitala:

– Wow, stvarno? A koji sport?

Skijaški skokovi, ušla sam u hrvatsku reprezentaciju.

Stvarno? – rekla je…

Pa naravno da su to izrezali. Ljudi žele vidjeti Jadnicu a ne Duhovitu.

A sada nešto što neće nikoga zanimati:

Za mjesec dana imat ću jednu divnu “radionicu” sa prijateljicom koja mi je doslovno spasila život ovo ljeto i na kojoj ćete svi vi koji mi vjerujete moći saznati kako je moguće da i vi spasite i promijenite vlastite živote. Znam da mnogi neće, ali oni me ni ne zanimaju. Želim biti poziv i inspiracija da je drukčija stvarnost itekako moguća i da je sve SAMO vaš izbor. Nema opravdanja. Barem ne za mene. U slijedećem tjednu – Najava!

Share to:

Pretplati se!

Pretplati se na blog putem e-pošte i budi obaviješten o novim člancima

Slažem se da se ova e-mail adresa koristi za prijavu na newsletter