English

Lirin san

Objavljeno, 16.7.2018. | Priče za djecu

Ilustrirala:Mateja Vincelj   https://www.instagram.com/matejavincelj/

Lira je protrljala oči. Nadala se da je sve bio san. Ali pored nje je spavala djevojčica, a uz tu djevojčicu i jedan dječak, i još nekoliko djece. Još uvijek sam tu… – pomislila je Lira i pogledala prema prozoru na kojem je sjao vječni dan. Zapravo, bilo je sve tako kako je htjela: vječni dan, nema škole ni roditelja. Sloboda.

No, stvar je bila u tome, da je ovo bio već treći dan slobode, i Liri je jako nedostajala mama, a i tata, i svi ostali. Gorko je sama sebi priznala da joj nedostaje i škola. Ali tko bi mislio da će njezina želja postati stvarnost, i to kada je oupće nije tako jako ni željela. Ili jesam? – Lira više nije bila sigurna. Svejedno, hoću doma! – ljutito je pomislila i iskrala se iz sobe u kojoj su djeca još spavala.

Izašla je iz kuće. Vani je bio taj čudni svijet vječnog sunčanog dana, bez roditelja. Prvi dan Lira uopće nije spavala, ali jučer je već skužila da spavanjem punimo svoje baterije, i ako one nisu pune, nikakvi smo i nespretni. Zato se jučer dobro naspavala. Dan je bio sjajno sunčan, bez oblačka na nebu. Posvuda su bila djeca koja su radila što su htjela. Lira je preko ceste sada vidjela grupu djevojčica koje su pustošile ostatke iz izloga slastičarnice. Za doručak. Dječaci preko ceste su ispred dućana jeli jogurte i krekere koje su malo prije iznjeli. Nije bilo ni jedne odrasle osobe da ih spriječi. Djeca su vladala. Lira je pomislila kako će se hrana sigurno uskoro početi kvariti i kako joj je dosta nutele i sirnih namaza – Uf, sada bi pojela i onaj njen čušpajz! – Lira se sjetila maminog povrtnog variva. Možda nisam trebala biti tako nagla. Ali, tko bi mislio! – Lira se počne prisjećati kako je sve počelo:

Večera je na stolu, Lira! Zašto tebe uvijek moramo čekati?! Gasi taj kompjutor i pridruži nam se za stolom! – mama je uzrujano banula u sobu.

Te je noći, kada su joj konačno ugasili kompjuter i zabranili joj izlaske zbog toga što nije pojela večeru (za večeru je bilo bljak varivo koje, sori mama, Lira NE jede!), čvrsto zaželjela da bude vječno dan pa da nikada ne mora u krevet! Zaželjela je i da kada se probudi, sada kada već mora na spavanje, neka se probudi u svijetu gdje nema roditelja i gdje djeca rade što god žele! Ostalo je povijest. U početku je bilo fora. Kada je prvi dan shvatila da su joj se ispunile želje i da je odjednom sama sebi gospodarica, Lira je bila van sebe! S prijateljima je istražila sve zgrade i u dućanima uzela sve što joj se svidjelo. Ludo su se proveli! No, prvi dan se prelio u drugi i kako nije bilo noći, djeca su popadala od umora usnuvši gdje god bi našli za zgodno. Ostatak dana je protekao u zbunjenoj igri i polu-uživanju u blagodatima “slobode” života bez roditelja. Lira je osjećala kako njezino oduševljenje tom idejom jenjava, a i vidjela je to svuda oko sebe.

Lira! Gdje si ti, čekamo te! – u razmišljanju ju je prekinuo glas prijatelja Vita.

Doma. Tko me čeka?

Cijela škvadra. Požuri, samo ti fališ!

– A kamo idemo? – Lira nije imala pojma o čemu se radi.

– Dobra fora. Ti si sve ovo zakuhala – i Vito je povuče za ruku, dajući joj znak da ga počne slijediti.

Stigli su do goleme sportske arene, koja je bila krcata djece – gledatelja. Ušli su kroz garažu u kojoj danas nije bilo prometa, i kroz labirint hodnika koji je vodio do pozornice. Lira je primjetila kako su neka djeca uspješno obnašala poslove oko produkcije ovog događaja. Prije nego li se snašla, Vito ju je uveo na pozornicu. Zabljesnula su je svjetla reflektora, no ubrzo se priviknula, i vidjela publiku od desetak tisuća djece koja su klicala.

– Vito, što se ovdje zbiva???

Svi smo ovdje zbog tebe, Lira. Čekamo tvoj govor. Vrijeme je – reče Vito i prodrma je za ramena.

– Vrijeme je, Lira! Zakasnit ćeš u školu! – mama je nježno drmala Liru za ramena da se probudi.

Lira je otvorila oči i zgrabila mamu u zagrljaj. Mama se iznenadila silinom ovog poteza, pogotovo nakon sinoćnje svađe, ali odlučila je ne pričati o tome i čvrsto zagrlila svoju djevojčicu. Lira je kratko i isprekidano disala i nije puštala mamu iz zagrljaja. Mama je razmišljala o tome kako je Lira još uvijek njezina “beba koja je treba”, iako je ta slatka “bebica” ponekad zna baciti u očaj svojim fiks idejama i prohtjevima, bilo oko hrane, bilo oko zadaće i pomaganja u kući.

– Što je bilo, draga?

– Mama, tako mi je drago da si ovdje. Sanjala sam da te nije bilo. Nikoga osim djece.

– I kako ti je bilo? – smiješila se mama.

– Mogla sam raditi što sam htjela – Lira vragolasto pogleda mamu i nastavi, – ali bilo je fora jedan dan. Mislila sam da ću puknuti od slatkiša. Falio mi je tvoj ručak, mama.

A iznošenje smeća ili pospremanje suđa iz mašine? Šalim se, ajde diži se. – mama nježno poljubi Liru.

Ima mi sve to smisla mama. Ti mene čuvaš.

Sviđa mi se taj tvoj san. Istina je. Nadam se da se ne osjećaš kao da ti ograničavam slobodu. Lira, ja tebe čuvam i usmjeravam. Uskoro ćeš biti velika i znati ćeš svoj smjer. Kužiš?

– Kužim, mama – Lira zamišljeno ode do kupaonice sa velikim osmjehom na licu.

Mateja Vincelj,   https://www.instagram.com/matejavincelj/

Share to:

Pretplati se!

Pretplati se na blog putem e-pošte i budi obaviješten o novim člancima

Slažem se da se ova e-mail adresa koristi za prijavu na newsletter