English

Svima je teško ali…

Objavljeno, 7.2.2018. | Blog/Vlog

Stigli smo ispred moje zgrade i tek tada sam, pogledavši gdje mi je štap, vidjela da vozač taksija ima samo jednu nogu. Skužila sam da vozi samo jednom rukom, ali nisam htjela buljiti i biti nepristojna.

Sada kada razmišljam o toj vožnji, sjećam se i da je to prvi vozač ovog mjeseca koji me nije pitao “A joj, kaj je bilo s nogom?” Znate, iskustvo mi govori da to pitaju samo oni koji su zdravi i nikada nisu imali nikakvu ozljedu, jer oni koji jesu, uglavnom ne kažu ništa samo mi na kraju vožnje upute par riječi ohrabrenja.

Rekla sam vozaču:

– Oprostite, ali tek sada primjećujem da nemate ni ruku ni nogu, a tako ste me ugodno vozili.

– O, hvala. Pa da, sve se može.

– Ako se hoće… znate neki ljudi briju da im je preteško jer su “tlakaši”…

– A joj, draga gospođo, ne biste vjerovali da se nađu i oni koji se meni žale kako im je teško…

Stigli smo na odredište i zaželjeli smo si ugodan ostatak dana. Stajala sam nekoliko trenutaka dok se nisam ustabilila na svojim tankim nogama i preuskim stopalima. U šetnji znam zamišljati kako bi mi bilo puno lakše da imam stopala od Hobbita (bila bih stabilnija). Ovako sam samo “djevojka sa Bambi nogama i to onog tek rođenog. Kako sam ponekad mislila da je život težak i nepravedan i ljutila se na svoju desnu ruku i nogu kad me ne slušaju!

I bam: lekcija! Posramila sam se, i s ljubavlju pomislila na svoje desne ekstremitete – oni su još tu uz mene i sve više i više su poslušni, a onaj gospodin ih više nema i gotovo.

Uvijek mi može biti još puno gore. To sam skužila tek kada sam slomila desno stopalo prije tri godine i jednom prilikom puzala do zahoda. Puzala sam i grintala kako sam jadna, mršava, kako me žuljaju koljena i bolno shvatila da su bebe debele i imaju fino potkožena koljena zato što pužu padaju. Ušla sam u mračni dio hodnika prije kupaonice i skužila da me od “jasnoće” dijeli samo jedno propinjanje do prekidača za svjetlo visoko na zidu.

Pomislila sam: Hej! Zamisli da sam još slijepa i gluha, i ne mogu hodati! Pretjerujem? Mislim da ne, to je stvarno moguće…” Tada se sve promijenilo.

Neki ljudi imaju takve uvide i nakon što pogledaju neki film, pročitaju knjigu ili blog, a mi tvrdoglavi moramo poljubiti tlo da nam neke stvari postanu jasne. Ja sam bila “”najjača, najpametnija i nezaustavljiva” sve dok nisam shvatila da nisam. Danas vidim da mi je ovo “veliko pospremanje” glave, prioriteta i ljudi, u mojoj “zdravstvenoj epizodi života”, donijelo više koristi nego da sam odmah pronašla rješenja i odgovore i nastavila dalje po starom, do samouništenja. Bolest je samo simptom a uzrok je to što moramo riješiti da se bolest ne bi vratila još gora i u puno težem obliku. Odlučila sam ovu svoju muku sa zdravljem gledati kao na svoju mudru učiteljicu koja mi ne pokazuje odgovore nego čeka da ih sama pronađem (a ja je često mrzim).

Naučila sam da je prava snaga priznati da sam ponekad slaba i tražiti pomoć. Da je snaga u” moći” početi iz početka i izdržati kad ti je teško, a ne u tome da si nepobjediv i jak.

A sada vam želim pričati o tome kako mi je laknulo kada sam si dopustila biti slaba. To traje već skoro pola godine i ja malo po malo otkrivam da ne moram stalno biti jaka, da ponekad trebam pomoć ili “samo” zagrljaj ili podršku. Kako sam ja bila gruba i nemilosrdna prema sebi! Pa, nije čudo što sam bila toliko ljuta i nemilosrdna prema drugima kada su pogriješili!

Kako bih mogla ikome oprostiti kada nisam mogla oprostiti ni sebi?

Neki dan mi je frend napisao da mu je mama rekla da redovito čita moj blog i pohvalila me, iako ne zna da se poznajemo, što mu se svidjelo, pa mi je pisao.

Rekla mu je: “Trebale su grmljavine, potresi i kataklizme da bi se iz toga rodio pisac”.

Ima pravo, mama Sch., kaj da vam kažem. Ali, da ne mislite da sam vječno pozitivna, imam i ja svoje loše dane – na primjer, jučer je bio moj dan plakanja i otpuštanja nekih starih suza ali sada je velika promjena ta da sam već plačući znala da plačem da otpustim taj teret koji mi ne treba i nisam popustila zavodljivosti očajavanja znajući da su to stari emocionalni obrasci koje ne želim imati u svojoj budućnosti (koju gradim sada).

Rekla bih da sada sebi dopuštam cijeli spektar stanja i raspoloženja koja prigrlim, nešto novo naučim i idem dalje. Jučer sam bila tužna, a danas sam sretna između ostalog i zato što imam svoju desnu stranu ekstremiteta. Hvala ti što si me na to podsjetio, vedri vozaču taksija!

Pozz!

Share to:

Pretplati se!

Pretplati se na blog putem e-pošte i budi obaviješten o novim člancima

Slažem se da se ova e-mail adresa koristi za prijavu na newsletter