Zar ne živimo u čudesno doba? Sve nam je na dohvat ruke. Tuga i depresija ili utjeha i inspiracija. Sada mi je jasno da sami biramo što ćemo vjerovati i koga ćemo poslušati. Sada mi je više od svega jasno da je neznanje izbor jer su informacije posvuda oko nas, na dohvat prsta u telefonima u džepu, a ipak mnogi biraju neznanje i izgovore. Vidi se tko je lijen, tko razmažen, kome se ne da i tko neće. Ipak još uvijek žalim ljude iako je svatko odgovoran za sebe. Ali što ako smo odgovorni i za neka mala bića koja nas trebaju? Što onda? Imamo li i tada to pravo?
To bi se pitanje trebalo pojaviti kao svjetleća reklama pred očima, u strastvenim noćima kada nas nije briga za kondom i kada nam je mozak tamo dolje. Baš tada bi se trebao pojaviti neonski natpis i snažan glas u ušima:
Jesi li sigurna? Više nikada nećeš biti glavna uloga u filmu svog života! Više nikada nećeš imati pravo reći da si umorna, spavati kad ti se spava ili staviti svoje želje ispred svih! Nikada više nećeš imati pravo biti slaba, morat ćeš biti dovoljno jaka za vas oboje!
Međutim, toga nema i zato djecu imaju i osobe koje nisu tome dorasle. A život se pobrine da nam pokaže od čega smo sazdani.
Ali što ako je baš tako trebalo biti? Ja vjerujem da duše same odabiru svoje lekcije, pa i roditelje koji nisu tu uvijek da nas nauče kako da, već i kako ne. Ispričat ću vam nekoliko priča.
Jutros sam dobila dvije poruke od dvojice prijatelja. Jedan me zabrinuto molio da mu ponovim imena nekih knjiga, metoda i liječnika koji su mi pomogli, iako sam mu sve to već proslijedila prije godinu dana. Tada sam se čak i našla s njim i njegovom lijepom suprugom koja je tek dobila dijagnozu ali je još uvijek bila dobro, iako vrlo neraspoložena i u otporima da išta mijenja u svom životu. Razumijela sam to, jer sam se sjećala te faze kroz koju sam i ja prošla, misleći da je sve to loš san koji će nestati ako ga budem ignorirala. Taj naš susret i razgovor, bili su potpuno uzaludni, jer ona nije bila spremna čuti da se mora “uzeti u ruke” još dok je funkcionalna i tako spriječiti daljnji napredak tog stanja. Njezin suprug, moj prijatelj iz mladosti, bio je zabrinut za njih oboje, misleći na njihovo dvoje malene djece, a ona mi je sa smiješkom, rezignirano rekla da nije spremna išta mijenjati jer ona to “ne može”. Rekla sam joj: “Tebi je onda pre-dobro. Znaš da će se tvoj muž pobrinuti za sve”.
Danas, godinu dana kasnije, prijatelj me opet moli za pomoć i za jedan razgovor sa suprugom kojoj se stanje pogoršalo. Rekla sam mu da ne mogu jer sada sebično čuvam energiju za sebe i svoju homeostazu. Rekla sam mu da je ne mogu nagovoriti da se sabere a niti on je ne može izliječiti svojom željom. Rekla sam mu i da mislim da je razmažena i neodgovorna prema njihovoj dječici koja trebaju zdravu i funkcionalnu mamu. Rekao mi je da sve to zna, ali da se boji da će ostati sam sa djecom. Rekla sam mu da ne brine jer više ništa nije neizlječivo ako to odlučiš. Ali, na žalost, možeš i umrijeti ako se prepustiš. Rekla sam mu da mislim da se ona neće ni trgnuti dok on brine njezinu brigu. Rekao je. “znam”. Osjećala sam njegovu tugu, ali tada sam pomislila da su možda njihove duše to iskustvo zajedno odabrale.
Poruka drugog prijatelja bio je divan tekst o Tony Robbinsu, “self-made” čudu od čovjeka, motivacijskom govorniku, multimilijunašu i autoru bestselera, “life coachu” i psihoterapeutu koji inspirira desetke tisuća ljudi, savjetuje državnike, biznismene i vrhunske sportaše, a predamnom je bila priča o njegovom putu od “trnja do zvijezda” u doslovnom smislu tog izraza.
Tonyjeva majka narkomanka i akoholičarka ga je nožem istjerala iz kuće dok je imao samo 17 godina poslje čega se nikada nije vratio. Imao je tumor na mozgu zbog pretjeranog rada hormona rasta zbog čega je imao rijetki slučaj gigantizma. Pada li i vama sada na pamet ona rečenica: “lako njemu!” i jeste li se prisjetili Nicka Vujičića rođenog bez ekstremiteta? I Tony kaže:
Mi ne patimo zbog činjenica, nego zbog naše interpretacije činjenica. Mi sami određujemo važnost događaja.
Mi se ne trebamo mijenjati. Samo trebamo pronaći onaj dio nas koji je već sretan i uspješan i osposobiti ga da se pojavljuje što je češće moguće.
Vjerujem da je to krilatica svih super duša. Tekst je navodio njegovih pedeset najpoznatijih izjava a najviše su me se dojmili pitanje i savjet na kraju teksta;
Koji je najznačajniji događaj koji je uticao na formiranje vaše osobnosti? Je li to dobar događaj ili loš? Je li ga moguće protumačiti kao dobar, kako bi vam taj slučaj davao snagu, a ne oduzimao ju?
Osjetila sam se takvo olakšanje. Dakle, nisam luda kada kažem da su događaji posljednjih (preko) nekoliko godina, nešto najbolje što mi se dogodilo u životu. Spoznala sam tko sam i što sve mogu. Moja priča je dječja igra prema mnogima, ali slažem se s Tonyjem kada kaže:
Kada patite, vi ste opsjednuti samo sobom.
I još:
Duhovna snaga dolazi iz duhovne boli.
Vidjela sam i čula za mnoge super duše koje su prevladale stvari koje su meni nezamislive i čije priče posramljuju moju patnju, ali pretpostavljam da je svakome njegova muka najteža. Ovo pišem kao podsjetnik samoj sebi: da se saberem, dignem glavu i nastavim dalje. Imam i ja svoje “sumrake duše”, trenutke kada mislim da ne mogu dalje. Kao neki dan kada sam pala na leđa direktno na glavu koja me i danas boli. Ili kada sam prije dva tjedna pala nasred Gundulićeve, kada me najviše bolio moj ponos. A današnje su mi poruke bile podsjetnik da mogu biti zahvalna jer uvijek može biti gore. Mislila sam da mi je teško jer sam sama, a sada vidim da je baš to bio moj motiv da ne odustanem od sebe jer sam i imala samo sebe. Bio je to prikriveni blagoslov.
Moj sin je zaželio da prohodam za njegov rođendan, početkom Rujna. Izazov prihvaćen, slijedi žestoki trening. Samo iz svog primjera ću mu moći pokazati da može postići sve ako to dovoljno želi.
Slijedeći vikend je radionica Dr Dispenze u Berlinu, već sada sam u teškom treningu a ovaj posljednji tjedan, dati ću sve od sebe! Hrlim u susret novim znanjima. Čujemo se!