Postoje li muško-ženska prijateljstva ili još uvijek živim u zabludi? Ok, ne muško – ženska općenito, već prijateljstva između hetero osoba različitih spolova?
Jučer sam upoznala jednog dečka, prijatelja moje poznanice s kojim sam se našla u podne na kavi da bi mu dala svoju knjigu za njezinu kći, jer je on uskoro planirao k njoj u posjetu (u drugi grad). Ne znam kako, ali rastali smo se 14 sati kasnije. Vrijeme je proletjelo. Ručali smo zajedno, smijali se i popili 3 butelje vina. Bio je vikend pa sam dugo spavala i svidjelo mi se kada sam na telefonu drugo jutro zatekla njegove poruke: Molim te, javi mi da li si dobro. Kako se zove ona knjiga o kojoj si mi pričala?… i slično. I on radi ovaj Dispenzin rad s meditacijama, pa smo imali tema na pretek. On nije znao ništa o meni jer je stranac a ja volim upoznavati ljude kao tabula rasa – pa zato i volim YesToAll tulume u inozemstvu.
Pričao mi je o tome da ga nervira to što vječito prekida veze sa curama s kojima uopće nije bio u vezi. No, desi se točka ključanja kada mu ona kaže da ga više ne gleda samo kao prijatelja i onda to završi prekidom svih kontakta jer to je klasičan način kažnjavanja osobe koja nije ispunila tvoja očekivanja. Tako to ide kod muško ženskih prijateljstava, a nedavno sam to i sama opet doživjela.
Što se točno podrazumijeva kada ništa nije rečeno unaprijed? I je li uopće moguće da ljudi unaprijed iznesu svoje namjere? (Iako bi to bilo fer) I, radi li se tu o čitanju između redaka ili je to jednostavno pravilo(kako bi rekao moj frend): There’s no such thing as a free lunch!? Ne slažem se s tim! Ja sam dobila puno “besplatnih” ručkova ali sada kada razmišljam o tome, moram se zapitati: Jesu li ti muškarci od mene očekivali nešto za uzvrat? Vjerovatno neki jesu, jer mi se mnogi nakon toga više nikada nisu javili, a jedan je čak i promijenio broj telefona što sam skužila tek kada sam ga nazvala da mu se zahvalim na predivnom putovanju. Tip je očito očekivao nešto više.
Ja sam još uvijek uvjerena da moje društvo i moje prijateljstvo vrijede dovoljno da muškarac ne bi trebao očekivati i dodatnu zahvalu – pogotovo kada se nismo tako dogovorili! Ali to je ona greška kada ideš od sebe i od ljudi koji su te očarali ne očekuješ ništa više od toga da i dalje budu takvi i da se i dalje družite i zabavljate. Svi smo mi različiti i mislim da to definitivno ovisi o stupnju duhovnog razvoja, džentlmenstva i pristojnosti.
Prije preko nekoliko godina, nakon što sam se razvela, bila sam u vezi s dečkom u kojeg sam se beznadno zaljubila. Znate one veze kada jedan partner voli puno više? E, sada se tu postavlja pitanje je li ta moja ljubav uopće bila zrela ili je bila nezrelo potraživanje od druge osobe da me namiri i da nadoknadi i ispuni sve moje nedostatke. Kod nas je baš to bio slučaj. Razvela sam se i razmišljala o tome kako sigurno neću preživjeti ako me još netko ostavi. Svoju osobnu vrijednost povezivala sam s time hoće li me netko voljeti. Time sam mu vjerovatno natovarila i ogromnu količinu očekivanja jer sam netom, jako ozlijeđena, izašla iz jednog srcoloma na više razina. Poslje sam, kada me i on ostavio, shvatila da sam još živa ida sam preživjela čak i još jedno napuštanje. Postajala sam jača!
Sa tim dečkom u kog sam bila ludo zaljubljena, prekinuli smo nakon nešto više od godinu dana strastvene veze i on me friend-zone-ao. Ostali smo, kao, prijatelji, iako ne zaista, sve dok ja nisam emocionalno zacijelila. Još uvijek mislim da mi je to napuštanje bilo jedan od okidača za bolest koja mi se dogodila samo godinu dana kasnije. Dva velika napuštanja u kratkom vremenu i ta tužna bitka na sudu. Pa sve boleštine imaju korijen u nekoj emociji koja te razdire iznutra. Sada moram naglasiti to da mi on, niti bivši muž nisu ništa napravili – sve sam svojim mislima i emocijama napravila sama sebi. Kada sam tek došla iz bolnice, on se opet pojavio u mom životu i danas vrlo smo bliski. Možda i ponajbolji prijatelji iako nas veže duboka ljubav i uzajamno poštovanje, i moram reći da nam je odnos bolji nego ikada. Ne samo to, mi smo još i danas kao obitelj – mom sinu je on uvjek bio i ostao očuh/prijatelj, jer za razliku od nas dvoje, oni nikad nisu prekinuli odnos.
Ali za to mi je trebalo vrijeme. Tada sam počela raditi na sebi, prestala sam ga svojatati, izliječila ego i danas ne znam što bih bez prijatelja kao što je on. Ali ja danas i ja prije osam godina su dvije različite žene. Kažem vam da se sada puno više sviđam samoj sebi. Istinito je ono: što te ne ubije, to te ojača.
Znate li da su svi moji partneri prekinuli vezu samnom a ne ja s njima? Ja sam prekinula samo prvu i zadnju vezu u svom životu do sada i iako nije bilo nikakve svađe, tu više nije bilo ni ljubavi.
Svi odnosi su komplicirani. Neki dan mi je prijateljica biseksualka pričala kako je sa ženom puno teže prekinuti nego sa muškarcem. I da je veza sa ženom puno kompleksnija. Bilo nas je nekoliko, sve cure koje vole cure a neke od njih koje su bile i s dečkima potvrdile su mi da je baš tako. Onda sam ja blesavo pitala kako je to kada im se usklade menstruacije i da li je bojno polje u kući kada su obje u PMS-u. Uuu, drvlje i kamenje -rekle su mi da mi je pitanje baš glupo i da to nije baš tako. Rekle su mi da tada postoji i veće suosjećanje jer ova druga zna točno što joj partnerica prolazi. Hm, pa da, to mi ima smisla.
Još uvijek nemam odgovor na svoje pitanje ali mislim da nema pravila i da to prijateljstvo uvelike ovisi o duhovnom razvoju protagonista. Kao i u svim ostalim vezama, uostalom. Ljubav nam nitko ne može dati izvana ako je prvo nemamo u sebi. A ego? On je taj koji je povrijeđen i koji prekida sve kontakte.