A kaj ima kod tebe?
Objavljeno, 13.6.2017. | Blog/VlogUzbuđena sam što opet pišem blog. Sviđa mi se što imam tremu. Inspirirali su me mnogi vaši blogovi i pomislila sam: možda i moja priča nadahne nekoga od vas. Čini li se i vama da vam ponekad treba baš ta rečenica da skužite nešto?
Još i danas susrećem čitateljice moje kolumne koje mi govore da sam ih nasmijala i dala im nadu da (u nekim stvarima) nisu same. That feels so good (u nedostatku odgovajućeg izraza).
Jednom davno, pisala sam kolumnu za jedan portal, gdje sam počela pisati o svojoj trudnoći, a prestala sam kada je moj sin krenuo u školu i moj se život spektakularno urušio. Sve što je bilo više nije bilo, i sve što sam bila više nisam bila. Imala sam 35 godina. Žvot koji sam živjela nestao je kao da ga nikada nije ni bilo.
Bio je kolovoz i grad je bio prazan. Otišla sam na pregled kod neurologa jer mi se cijeli svijet vrtio, svi dosadašnji pregledi su pokazivali odlično zdravlje iako je meni je bilo užasno loše. Neurologica u Zagrebu me pregledala, problijedila, pozvala primarijusa koji me zadržao rekavši: “Imam baš sobu za vas, s jednom mladom ženom. Da ne slušate hroptanje starica po noći.” Bila sam u šoku i odbila sam ostati ali me primarijus samo pogledao i rekao: “Ni govora. Viste hitan slučaj i idete smjesta na moj odjel”.
Reality check: dovezli su invalidska kolica. Dok me sestra vozila dugim hodnicima bolnice do moje sobe, putem sam izgubila sve svoje obrane i maske uz pomoć kojih sam glumila da je sve ok i skljokala sam se u taj krevet a moje tijelo je odahnulo. Konačno sam samoj sebi priznala da sam loše i da trebam pomoć. Bila sam umorna od života i borbe za skrbništvo nad mojim sinom i desio se najbolniji poraz: tijelo me izdalo. Potpuni shut-down motoričkih funkcija. Sve se stalno vrtilo, imala sam dvoslike i bila sam bila užasnuta ovim mislima: ako nemam sebe, ako nemam svoje tijelo, tko će se boriti umjesto mene? Tko će se boriti za moje dijete?
Kolovoz 2012.
To ljeto 2012 dobila sam dijagnozu “neizlječive autoimune bolesti” (multipla skleroza RRMS) i mišljenje stručnog tima liječnika na odjelu neurologije, da ću za najkasnije 2 godine biti u invalidskim kolicima i potpuno nepokretna. U nevjerici sam gledala vizitu sedmoro liječnika oko mog kreveta i u njihovim pogledima pokušavala naći tračak nade. Nije ga bilo. Tračka. Ni n od nade. Čak i kada sam zahtijevala od njih 1 mogućnost u milijun, njihov je odgovor bio ne i da me jedino mogu obradovati pozivom u liječničku studiju koju radi jedna farmaceutska tvrtka. Radilo se o “lijeku” za MS. Kada je primarijus na moje pitanje hoće li mi taj lijek pomoći, odgovorio: – ” Ha, čujte, ne bu vam gore”, to mi nije bio prihvatljiv odgovor. Pitala sam – a koliko će mi platiti zato što im dajem svoje tijelo da na njemu testiraju lijek?, – na što je primarius rekao da sam nezahvalna jer bi mnoge žene voljele biti u studiji a nisu odabrane. Odbila sam studiju i više se nikad nisam vratila tamo gdje su prognoze za moj daljnji život bile grozne.
Kada sam točno dvije godine kasnije, u kolovozu 2014 dobila dijagnozu uznapredovale MS koju HZZO više ne “liječi” (terapira), pomislila sam: Još uvijek sam na nogama. Ja sam došetala ovdje. Svašta oni pričaju..
Kolovoz 2014
Došla sam doma i odlučila: nisam spremna za otpad života, bit će mi po vjeri mojoj! (Sjetila sam se Isusovih riječi i ja sam mu povjerovala). Par dana kasnije You Tube mi je izbacio video Ane Bučević: Kako smo izliječili neizlječivu bolest. Pogledala sam ga i odmah je kontaktirala na facebooku. To što mi je rekla promijenilo mi je pogled na život.
Preuzela sam odgovornost za sebe i svoj život. Suočila sam se sa sobom. Otkrila sam da imam gomilu uvjerenja koja mi, blago rečeno, nisu služila. Naučila sam sve o sebi, mom stanju, ljudskom tijelu, mozgu, učinku stresa i misli na moje tjelesno zdravlje. Počela sam raditi na svojim neadekvatnim (blago rečeno) reakcijama na stres sa psihoterapeutom. Upisala sam “Osobni razvoj”. Informirala sam se. Živimo u doba kada jednim klikom mogu pronaći ljude koji su se izliječili od svake moguće boleštine i to sam i učinila. Pronašla sam i kontaktirala ljude koji su se uspjeli izliječiti, čak i u Hrvatskoj ih ima, kao Denis Delogu koji je bio moja nada koja se pojavila kada sam se zauzela za sebe. Svjetlo na kraju tunela.
Rijeka, Svibanj 2015, nakon pregleda kod Dr House s Denisom
Trebalo mi je točno 5 godina do ovdje gdje sam sada. Na mjestu gdje sam sada miriše na život i nove prilike. I nove početke. Više nemam dvoslike i ovo tipkam s obje ruke 🙂 Osjećam se izvrsno i opet imam volju za život. Moja Dr House (kako je iz milja zovem) rekla mi je: “Budite sretni što niste odmah pronašli sve odgovore. Zamislite koliko ste toga naučili o sebi i spoznali ste svoju snagu. Taj put vas je puno toga naučio.”
Poljubiti dno je najbolja odskočna daska. (Obožavam tu izreku).
Eto, to sam vam ja radila u zadnje vrijeme. A sada otkrivam kako je život lijep! No, o tome ću vam pričati drugi tjedan.
Uzdravlje! Jer, živjeti se može i na aparatima.
Anđa