Lov nije sport
Objavljeno, 7.6.2018. | Priče za djecuIlustracija: Dora Ingrid Perković
https://www.facebook.com/paranoid.pseudonym
– … I dobro se naspavaj! Sutra je veliki dan! Tvoj prvi lov!
Stric se iskrao iz sobe zatvorivši vrata za sobom, a Marko se okrenuo na bok i pokušao zaspati. “Lov” – u glavi su mu odzvanjale stričeve riječi. Toliko je čekao ovaj dan da nije mogao vjerovati da je konačno tu. Povest će ga u lov na jelene, prvi veliki ispit za sve dječake u njegovoj obitelji. Sva njegova braća su već bila, i otkad jesu, smjela su sjediti sa odraslima i slušati njihove priče do kasno u noć. Majke su zvale u krevet mlađu djecu i njega, ali to će se uskoro promijeniti – pomislio je i zadovoljno se namjestio, nadajući se da će što prije zaspati da brže dođe jutro.
Livada je bila omeđena gustom šumom i nekako neobično tiha za ovo doba godine. Nije se čula ni mušica, a Marko je to pripisao strahopoštovanju koje su izazivale njihove puške na ramenima. Čak su se I lovački psi umirili i samo napeto osluškivali visoku travu, ne bi li se iz njih promolio kakav kunić ili fazan. Jelena i srna nije bilo. Markov stric je snažno puhnuo u svoj lovački rog i poveo svoje društvo za sobom. No Marko se nije mogao odvojiti od ruba šume. Nešto kao da nije bilo sasvim u redu.
– Marko! Hajde, nećemo te čekati! Tu nema ništa! – viknuo mu je stric, iako se dječak još uvijek nije mogao pomaknuti s mjesta. Nešto mu nije dalo da ode, iako su njegov stric, psi i njihova pratnja, poodmakli već daleko. On je još uvijek stajao i nadao se da ga osjećaj ne vara. Ovdje je bilo nešto, i on je to kanio otkriti. Još jednom je pogledao prema stricu i grupici lovaca koji su već nestali u šumi, ali nešto mu nije dalo mira. Tada začuje glasan šušanj iza svojih leđa. Od straha se nije mogao ni pomaknuti. Začuo je teško disanje iza sebe. Gdje je sada stric, zašto se netko ne vrati po mene? – pomislio je dječak, no nije se dogodilo ništa. Samo to disanje se činilo sve glasnijim. Marko oprezno okrene glavu prema mjestu odakle je dopiralo disanje, proguta slinu i pogleda: ispred njega je stajao golemi jelen s veličanstvenim rogovima i gledao ga u oči. Marko instinktivno stisne pušku koja mu je visjela s ramena, no znao je da je to sve što će moći učiniti.
– Imaš pušku? Ja sam nenaoružan. Nije fer – reče golema životinja ljudskim glasom.
Marko je preplašeno gledao u jelena neznajući što da kaže. Jelen je nastavio:
– I, što će biti? Odloži je da razgovaramo kao ljudi. Ili da se borimo golim rukama – predloži Jelen, što nije dolazilo u obzir, pomisli dječak, ta, on je još malen. No jelen kao da je razumio o čemu dječak razmišlja, i samo nastavi s ispitivanjem:
– I nisi baš tako malen kad su ti dali pušku. Što sam ti napravio? Kada smo se posvađali?
Marko nije znao što da kaže. Tada primjeti da su ga okružili još neki jeleni i srne i ostale šumske životinje. Jedna srna prozbori:
– Daj, ajmo! Nema smisla, svi su oni isti. Ne možeš ih promijeniti. Pucat će na nas prvom prilikom – okrene se i da u trk sa još nekoliko svojih prijateljica. No jelen koji je razgovarao s dječakom samo ga je i dalje netremice promatrao. Marko nije znao što da kaže a kamoli da smogne hrabrosti da se pomakne, a glavom su mu tutnjali prizori iz obiteljske kuće i zidovi s mnoštvom životinjskih trofeja beživotnih očiju. No jelen je i dalje stajao ispred njega i gledao u njega čekajući odgovor.
– Marko, Marko! Hajde, stric će se ljutiti! Nemoj da te čekaju! – probudile su ga majčine ruke koje su ga nježno gurkale. Ah, san! To je sve bio samo san! – pomisli dječak i skoči iz kreveta kao uboden iglom. Ali kako li se završio san – zapita se, – što sam mu odgovorio? – u taj tren začu zvukove automobila koji su ušli u dvorište. Izgleda da je stric već došao po njega. Marko se vrati u krevet i pozove mamu koja je otišla otvoriti vrata muškarcima koji su išli u lov, te dati njihovim psima vode. Kad se vratila kod Marka u sobu, ovaj je već navukao poplun do očiju.
– Što je bilo? Pa zar ne ideš s njima? Toliko si čekao ovaj dan..
– Mama, ja ne želim ići sa njima. Lov je odvratan.
– Oho, pa meni je, ali odakle sad ova promjena u razmišljanju sine?
– Nešto sam sanjao. Stajao sam na livadi i osluškivao, kad se ispred mene pojavio taj mladi jelen…
– I što je onda bilo?
– Upitao me: kako smo se posvađali? Zašto se toliko ljutim na njega kada ga želim ubiti?
– I što si mu rekao?
– Ništa, ne sjećam se dalje sna. Ali to je jako ružno što mi radimo sa životinjama. Idemo na njih naoružani, a nisu nam baš ništa napravile. Zašto mama? Zašto se to zove sport kada borba uopće nije pravedna?
Na to se mama nasmije i pogladi ga po glavi.
– Pametno moje. Imaš potpuno pravo. To nije sport, i užasno je ne fer. Ne moraš nikamo. Reći ćemo stricu da imaš temperaturu. Ne boj se, neće ni ulaziti u sobu od straha da ga ne zaraziš. Stric je frajer samo s puškom na ramenu, no boji se i obične temperature.
– Ne želim nikada ići sa njima i ubijati nevine životinje. To nema smisla. Ionako meso kupujemo u dućanu, jel tako? – upita mamu koja ga još jednom poljubi.
– Ponosna sam na tebe, sine. Tako je i tvoj otac razmišljao. On ne bi nikada uzeo pušku u ruke i išao na nenaoružane. Ne brini, strica ću ja srediti – reče i izađe iz sobe a Marko s olakšanjem odahne i okrene se na drugu stranu ispunjen ponosom štoje prekinuo glupu tradiciju muškaraca u svojoj obitelji.
