English

Tijelo prvo pali alarm kada je vrijeme za promjene – slušaj ga

Objavljeno, 28.4.2019. | Blog

Danas sam provela dan na pretragama u dnevnoj bolnici, prvi put nakon prvog incidenta prije 7 godina. U nekoj meditaciji na Mallorci, dobila sam jasnu “uputu”: “Ne smiješ ignorirati modernu medicinu. Trebaš probati sve!”. Igrom slučaja, na radionici Dr Joea Dispenze upoznala sam hrpicu farmaceuta koji su mi zdušno preporučili da isprobam neke nove “terapije” za MS kojih otkad ja nisam bila kod neurologa ima puno više i puno su blaže od onih koje sam s užasom odbila čitajući njihove nuspojave. Ali savjete farmaceuta znstvenika koji su uz to i Dispenzini studenti, nisam mogla zanemariti. Najbolje od oba svijeta, jel?

Gledajte, nije da sam plašljiva nego se tada u jeku one destruktivne borbe za skrbništvo na sudu, kada sam pročitala nuspojave snažne glavobolje, pulsirajuća bol u glavi, depresija, pokušaj samoubojstva, iznenadna smrt” – nisam usudila riskirati svoju ionako već ozbiljno narušenu psihičku stabilnost. I dobro sam postupila najprije izliječivši svoju dušu, a logično je da će tijelo sijediti.

Jednu od tih farmaceuta koje sam srela na radionici (ne znajući da je farmaceut jer je i glazbenica), znala sam još iz Zagreba, od prve progresivne radionice i baš ona me uputila da počnem manifestirati to što želim. Ta lijepa djevojka s kojom sam se kasnije zbližila, pobjeđivala je autoimunu bolest koja joj je kao i svima nama stigla kao posljedica velikog stresa. Moje mišljenje (do kojeg sam došla nakon brojnih razgovora s ljaudima koji boluju od autoimunih bolesti), je da su autoimune bolesti alarm koji nas pokušava “probuditi” i zaustaviti prije potpune samodestrukcije (odatle i naziv).

Kada mi se desio raspad sistema moja tadašnja ego-svijest bila je ljuta i ogorčena što me vlastito tijelo “izdalo”. Taj stav proizlazio je iz primitivnog stava da je tijelo samo neka mašina koja “ima da poslušno radi” bez obzira kako je tretiram (dajem li joj dobru hranu, vode i dovoljno sna?). Ali ajmo reći da tijelo jest mašina koja nas vozi kroz život, ali tko je onda njezin vozač i kako se on odnosi prema njoj?

U stanju stresa aktiviran je simpatikus (simpatički živčani sustav) koji tjelo stavlja u prenapregnuto stanje(to se dešava zbog gubitka osjećaja kontrole i sigurnosti) i sustav je spreman za bijeg od opasnosti ili borbu (takozvan fight-flight response). To je OK kod privremenog stresa ali dugotrajan, višegodišnji stres koji sam ja proživjela je jako loš jer se javlja parasimpatikus koji pokušava smiriti sustav i to je kao da istovremeno do kraja pritišćemo pedalu za gas i kočnicu – mašina mora crknuti, zar ne?

Moje buđenje je bilo surovo ali sam tako bila “prisiljena zaklopiti oči (zbog vrtoglavica dvoslika) i pogledati u sebe. Bilo je to prezanimljivo putovanje koje još uvijek traje i sve više uživam u njemu otkada mi je Dr. Dispenza znanstveno objasnio što mi se točno dogodilo, kako hormoni i programi preživljavanja utječu na nas i kako te emocije koje sam osjećala i bila ovisna o njima, crpe moju životnu energiju, prazne ju i otimlju je od mjesta i funkcija na kojima je zaista potrebna – a to je rast i popravak, i dao mi formulu uz pomoć koje to mogu promijeniti – kao što su mnogi prije mene. Kasnije sam saznala da naša tijela imaju samo dva stanja: rast i popravak ili borba ili bježanje (u stanju stresa).

Od tada sam upoznala desetke ljudi koji su se potpuno iscijelili od raznih neizlječivih, smrtnih ili kroničnih bolesti uz pomoć osobne promjene, preuzimanja odgovornosti za svoje emocionalno stanje koje je bilo okidač, potpune promjene prehrane, životnih navika i uvođenjem novih, zdravih i životno podržavajućih navika te određivanjem posve novih prioriteta.

Živimo u vrlo zanimljivo i uzbudljivo vrijeme kada se paradigme (u znanosti i medicini) mijenjaju. Iako je Newtonovski pogled na još vrlo dominantan i klasična medicina još uvijek tijelo tretira kao mašinu kojoj “crkavaju” dijelovi i to bez nekog dobrog objašnjenja (zato i naziv autoimuno – što je čest naziv bolesti kojoj se ne zna uzrok), nove grane neuroznanosti i medicine

itekako povezuju stanje duha sa stanjem tijela, kao na primjer Psihoneuroimunologija.

Tako sam se jutros podvrgnula svim mogućim pretragama koje sam trebala napraviti prije “magneta” sutra. Živo me zanima kako izgleda moj mozak danas. Imam dobar osjećaj u vezi svojih nalaza. Ne znam, možda se i varam. Vidjet ćemo. Ali ako je “moje stanje” puno gore a osjećam se puno bolje – briga me.

I još nešto. Sada kada sam promijenila energiju i stav da je život protiv mene, susrela sam divne sestre i neurologe koji su bili dragi, susretljivi i voljni pronaći najbolje rješenje skupa samnom. Stvarno, svijet nije takav kakav jest, nego takav kakva sam ja koja ga promatram.

Share to:

Pretplati se!

Pretplati se na blog putem e-pošte i budi obaviješten o novim člancima

Slažem se da se ova e-mail adresa koristi za prijavu na newsletter