English

Telefoni su nam postali izgovor da budemo površni i odsutni

Objavljeno, 15.2.2018. | Blog

Di sam bila zadnjih pola sata? Buljila sam u telefon? Zašto? Zato što sam ovisna o njemu!

Grozna spoznaja. Mislila sam da se to događa nekim drugim ljudima. Negdje sam pročitala: Provjeravate li svoj telefon odmah nakon što otvorite oči/ustanete iz kreveta? Iznanadilo me što “već” to znači “ovisnost”. Ali je, moram priznati da sam ovisna o društvenim mrežama puno više nego što sam ovisna o onih 11 knjiga koje imam na telefonu.

I što se toga tiče, u super vremenu živimo! Živimo u vremenu čudesnog znanstvenog i tehnološkog napretka i turobnih srednjevjekovnih uvjerenja koja osporavaju temeljna ljudska prava, vode se sveti ratovi i ubija u ime raznih bogova, a istovremeno SpaceX lansira auto u svemir na čijoj komandnioj ploči piše Made by humans on earth. Dvije baš dijametralno suprotne razine svijesti, zar ne?

Nikada nam znanje i informacije nisu bili dostupnije, a ipak mnogi među nama biraju biti neinformirani i zatucani. Pretpostavljam da im to stanje odgovara, ali u današnjem svijetu 2018., neinformiranost i neznanje su samo izbor.

Ok, sa telefonom nikad nisi sam, ali nije li ta pametna napravica, čak i ako je ne koristim, poput neke osobe koja je prisutna u sobi, ali spava? A moja pažnja svako malo ide tamo…

Sinoć sam prije spavanja razmišljala o svojoj prijateljici i o iritantnom zvuku upozorenja na njenom telefonu, koji je stalno prekidao naše druženje. Razmišljala sam o tome kako mi je to išlo na živce kad smo danas bile zajedno, i o tome kako zapravo nikada nisam sama s njom; uvijek je sa nama i njezin telefon, a njemu se posvećuje pažnja. Osjetila sam da sam ljubomorna.

Ali rad na sebi budi tako zvanog “unutarnjeg promatrača”, pa mi je ptva slijedeća misao bila dosta teatralna (uz emocije): A ti, Anđa?? ?

Znam da me ništa u drugima ne može smetati ako ne dijelim tu“osobinu” sa njima. Iritira me to, što sam uvidjela koliko je to zapravo nepristojno i odmah nakon toga “vidjela” sebe kako u tisuću prilika radim isto.

Fakat je zanimljivo promatrati ljude na način da ih promatraš kao svoj odraz u ogledalu koji ti pokazuje tko si zapravo!

Aha, tako to izgleda. Tako su se osjećali mnogi pored mene (a to ne volim kod sebe inače to ne bi ni primjetila!) – nazmišljala sam.

Sada bi me moj sin prvi osudio da sam licemjerna bjer on zna koliko sam sama kriva po tom pitanju. Obožavam tehnologiju i pripadnica sam generacije koja je doživjela prvi televizor u boji, video rekorder, cd, dvd, blueray, pulsni internet na žicu, čekanje na spajanje, prvi mobitel (onaj na ramenu s ogromnom antenom i slušalicom koji su furali samo najveći biznismeni)…pa sve do imanja dostupa do svih informacija na svijetu na mom dlanu ili u džepu – što je moje opravdanje za zaluđennost tehnikom.

Dok sam pisala ovaj tekst, 4 puta sam sam posegnula za telefonom i zaustavila se. Zašto sam posezala za njim?

Možda je telefon moj virtualni prozor u svijet? Aww to čak zvuči romantično.

Ali. Osim knjiga koje čitam i slušam, i osim aplikacije za telefon i poruke sa najmilijima, donose li mi aplikacije društvenih mreža na mom telefonu samo inspiraciju, smijeh i veselje? Pa, ponekad mi donesu i puno tuge ili živciranje. Ponekad mi pokvare cijeli dan. Ponekad su gateway informacijama koje ne želim u svom životu.

Sjedim na kavi s prijateljicom, nas nekoliko za šankom. Osim svojih sugovornika svi imamo i svoje telefone na stolu. I svatko od nas, svako malo gleda u telefon i onako ovlaš prčkamo po njima tobože zainteresirano slušajući o čemu nam priča sugovornik.

Kada smo kolektivno popušili foru da smo svi mi sposobni za multitasking?

Jer nismo uvijek, samo u iznimnim situacijama. OK, i ona mama koja stiže skuhati ručak, odvozi djecu na vanškolske aktivnosti, usput pije kavu, sprječava svađu na zadnjem sjedištu i upravlja autom kroz gradsku vrevu. Mislim da su mame su tako sposobne zbog opstanka naše vrste.

Ali, kada smo prihvatili telefone kao članove našeg društva i naših obitelji? Mjesečarimo s pametnim telefonima u ruci i ovlaš smo prisutni u svom stvarnom životu.

Multitaskamo, a zapravo sve radimo površno, polu-odsutno, radi forme. Glumimo zauzetost i opravdavamo svoju rastresenost, a zapravo ne znamo biti ovdje i sada, u ovom trenutku..Ne znamo kamo s rukama, ne znamo se gledati, ne znamo se slušati jer dok nam osoba nešto priča mi već pripremamo odgovor ili ovlaš prebiremo po telefonu, provjeravamo poruke, zar ne?

Noćas ću spavati bez telefona u sobi. Ali to ti je alarm!? – stiže mi opravdavajuća miso. Kupit ću si sat-budilicu, gluposti! Ego je taj koji ne voli promjene. Ego voli moj identitet s telefonom pored kreveta. Ego voli svoje lajkove na društvenim mrežama jer se voli uspoređivati.

E, nećeš!

Mora postojati vrijeme za sve što radim u životu a telefon i svoju ovisnost o njemu moram kontrolirati ja a ne ona mene!

Ovaj blog završavam drugi dan, i danas više nije tako grozno. Telefon već satima leži pored mene i ja ga ignoriram. U pisanju sam. To je dokaz da su vježba i namjera majka izvrsnosti i znanja, iako sam danas čekajući tatu da završi telefonski razgovor za ručkom, opet posegnula za svojim telefonom i svojom “distrakcijom” (što je zapdravo lijep izraz za postupak zvan “mozak na pašu”).

Ali čekaj malo! Tata prijatelju nije rekao: “Oprosti, ručamo, mogu li te nazvati za deset minuta?” On je razgovarao s njim deset minuta. Kažem vam, telefonima se pridaje prevelika pažnja. To je već među nama. Toliko smo dostupni, da niti ne pomišljamo na to da si možemo dopustiti da budemo nedostupni.

Ha? Dalo bi se razmisliti o tome.

Share to:

Pretplati se!

Pretplati se na blog putem e-pošte i budi obaviješten o novim člancima

Slažem se da se ova e-mail adresa koristi za prijavu na newsletter