English

Sve se ipak događa s nekim razlogom, zar ne?

Objavljeno, 26.10.2018. | Blog

Danas sam izašla van s namjerom da priča pronađe mene znajući da se najbolje pisanje događa kada ne pišem.

 

Imala sam tjedan prepun fizičke boli pomješane s radošću i ushićenjem i osjećala sam se kao da je sve nekako u harmoničnoj ravnoteži. Ipak, nisam se baš posvetila traženju razloga za neprestano padanje i ozljede na istom zglobu, ali ovaj treći put je bio presudan.

 

Život će vam početi šaputati. Nakon toga će početi govoriti malo glasnije ako još uvijek ne obraćamo pažnju na njega i ne slušamo. A onda će početi vrištati ako zaista ne čujemo. To se događa istovremeno kada se i metaforični temelji našeg života počnu urušavati.

Mounina Bouna Ali: Healing gift of MS

 

Sjedila sam na pločniku ispred zgrade i jaukala jer sam treći put ovaj tjedan uganula isti desni zglob. Oko mene je stajalo nekoliko muškaraca koji su se digli od svojih stolova iz kafića ispred i nudili su mi pomoć da ustanem a ja sam im rekla da ne mogu još i da mi uopće nije hladno na podu jer imam kaputić. Primjetila sam i da je divan sunčani dan preko ceste i da indijansko ljeto još uvijek traje i jaukanje se brzo pretvorilo u smijeh. Gospodu koja su mi nudila pomoć vjerojatno sam time uvjerila da sam pomalo sišla s uma ali ja toliko često padam da je to upravo komično. Barem meni. Slomila sam već dvije daske za wc (guzicom), odvalila leđima onaj veliki plastični gumb na radijatoru, slomila vrata na perilici za posuđe (jer sam pala na njih) i razbila nebrojeno čaša i tanjura.

– Kako ćete dalje? – pitao me čovjek.

– Pa isto kao i uvijek, ne brinite. Samo da prođe bol pa da mogu stati na nogu – čovijek je samo duboko uzdahnuo i otišao za svoj stol.

 

Jednom su pitali Budu: Što si dobio s meditacijom?

– Ništa. Ali reći ću vam što sam izgubio: bijes, anksioznost, depresiju. strah od starosti i strah od smrti.

 

Evo što je meditacija donijela meni: postala sam strpljivija, lako opraštam (pa i sebi), prisutnija, svjesna, osvještenija, imam jaču volju, darežljivija, altruističnija, puna ljubavi i pozornija. Nisam se mrzila niti jednom ovaj tjedan i nisam upala u svoju staru osobnost koja bi bjesnila na sebe pa onda proklinjala svoj život ili osuđivala druge ili se uspoređivala. No ipak se nisam udubila u značenje svog padanja…

 

Prije tjedan dana sam pala u špagu penjući se po stepenicama jer mi se poskliznuo štap. Dobila sam dva šava i poslušno sam prematala zglob desne (bolešću pogođene noge) i razmišljala što mi tijelo želi reći? Vjerovatno da usporim. Da ne koračam po dvije stepenice. Da budem prisutna u tome što radim… Nisam otišla isti dan na hitnu jer sam imala radijski intervju, a tata mi je polio deci travarice na nogu što je toliko boljelo da mi nije padalo na pamet riskirati šivanje pa sam se nadala da je samo dublja ogrebotina koja eto jako krvari. No ujutro kada je krvarenje prestalo, vidjela sam da iznad zgloba zjapi dosta velika i duboka rana kao neko oko koje me gleda. Tek tada sam otišla na hitnu.

 

Čekala sam u prepunoj čekaonicii gledala šalter iznad kojeg su nedostajala slova INFORM.C..E ili tako nešto. Čekaonica je djelovala otužno ali s toliko “polomljenih” ljudi ta mjesta ne mogu biti vesela,no bilo je čisto. Brzo sam došla na red. Ordinacija je izgledala još gore. Stolovi na koje primaju hitne pacijente bili su odvojeni zavjesom pa sam čula kako gospođa iza jauče.

 

Pomislila sam koliko smo sretni što postoje ljudi koji ovdje rade i žele raditi jer što bi bilo s nama da ih nema?

 

Rekla sam to naglas a sestre i doktori su me u čudu pogledali jer nisu to očekivali. Navikli su na pljuvačinu jer je to lakše iviše se uklapa u opće prihvaćen small talk. – u tim vremenima živimo. Iako se takve rane šivaju odmah, nisu me poslali doma iako sam bila glupa i otežavam im rad, zašili su mi ranu.

Rekla sam im da sam im zahvalna što ovdje rade i žele nam pomagatii da su anđeli bez krila. Nisu znali što bi s tim. Tjedan dana kasnije vratila sam se izvaditi konac i čim su mi rekli da idem i pazim, pala sam u ordinaciji čim sam ustala sa stola. Dok su me zabrinute sestre i doktori pomagali da ustanem,kroz smijeh sam im objašnjavala da sam samo prebrzo ustala jer uvijek zaboravim da ne mogu hodati jer se dok sjedim ili ležim osjećam jako dobro pa uvijek umislim da sam “normalna”. Zamolili su me da bolje pazim na sebe i ja sam veselo otišla. No, vratila sam se dva dana kasnije.

Drugu nezgodu imala sam dan kasnije nakon izlaska na parking ispred Južnog ulaza na Zagrebačkom Velesajmu koji je eto prepun rupa iznad kanala za odvod vode – nedostaju cijele kocke pločnika. Opet nisam bila u trenutku, nisam gledala kamo stajem i zglob mi se izokrenuo u rupu i pala sam odmah jer mi je od boli desna noga potpuno otkazala. Čula sam glasno “kvrc” i mislila sam da sam slomila zglob koliko me boljelo pa sam neko vrijeme ostala ležati pokraj automobila a Dalibor Petrinić na čijem sam genijalnom predavanju malo prije bila i njegova draga Ingrid Divković su me ohrabrivali i umirivali me riječima: Sve će biti dobro, duboko diši, ostani ležati koliko ti treba, pomoći ćemo ti ako želiš ustati… Nakon nekoliko minuta uspjela sam sjesti u auto i odvezli su me kući.

 

Znate li da ja živim na trećem katu zgrade bez lifta?

 

Nazvala sam sina koji je srećom bio u Zagrebu i on je pojurio kući da mi pomogne. Moja Dr. House mi je mudro rekla: Da živite dolje bili bi puno gore! – i vjerovatno baš tome zahvaljujem što sam uvijek održavala svoje stanje i bila na nogama jer nikada otkad sam se razbolila nisam živjela u zgradi s liftom i nikada niže od 2 kata. Uskoro se pojavila “moja beba” uzela me u naručje i odnijela do trećeg kata kao da imam 12 kg.

 

To me ispunilo takvom zahvalnošću i ljubavlju da jednostavno nisam mogla biti nesretna.

 

Danas me pronašla moja priča i dok sam jaukala na podu nazvala me prijateljica i nekoliko minuta kasnije, poslala mi je ulomak iz knjige Louis Hay: Heal Your Life.

Zglobovi: Predstavljaju promjenu životnog pravca i lakoću ovih promjena.

Afirmacija: Promjene protiču sa lakoćom. Moj život je Božanski vođen i ja idem u najboljem pravcu.

 

Istina. Živa istina. Dobila sam nove poslovne prilike i iako sam mislila da ih jedva čekam, očito je da se podsvjesno bojim. I da nepromjišljeno jurim i nisam u trenutku. Sada me život malo parkirao pa imam vremena za razmišljanje.

Share to:

Pretplati se!

Pretplati se na blog putem e-pošte i budi obaviješten o novim člancima

Slažem se da se ova e-mail adresa koristi za prijavu na newsletter