English

Što ako već sada živim promjenu?

Objavljeno, 23.6.2019. | Blog

Dugo mi je trebalo da se odlučim na pisanje ovog bloga jer se vikend poslje terapije sve promijenilo. “Svanulo” mi je i odjednom je sve postalo jasno. Moje prijateljice su rekle: “Pa ti si se prosvijetlila!”, a nakon toga je došao Srebrni da osobno provjeri te čudne glasine i izjavio:

– Ja ovo mogu potvrditi! Ti si stvarno promijenila kutiju!

Kada vidim šestogodišnjaka da se spotaknuo dok hoda, on to ne osuđuje. On ne misli o tome kako je i koliko kriv što se spotaknuo. Šestogodišnjak samo pomisli: oh, skoro sam pao (ali nisam)!

Živjeti svjesno znači živjeti više kao šestogodišnjak. To je odabiranje izbora (misli) koje će vam donijeti više radosti.

Ljudi imaju stav da je živjeti svjesno nešto zaista teško i komplicirano. Ne! To je zapravo jedini način da živite život s lakoćom i radošću, bez obzira na to što vam život donese. Znam da postoje ljudi koji bi, kada čuju ovo, rekli: izbjegavaš odgovornost. Ali ja ne zagovaram izbjegavanje odgovornosti. JA ZAGOVARAM TO DA SE POBRINETE ZA SVE S LAKOĆOM I DA SE S LAKOĆOM BRINETE ZA SEBE.

Svjesnost je pragmatična. Ona podrazumjeva sve i ništa ne osuđuje. Ona uključuje plaćanje režija i zvanje vaših roditelja. Možete imati stvari za koje se treba pobrinuti – ali što ako bi se za sve pobrinuli s totalnom lakoćom i bili zahvalni na tome što ste bili sposobni pobrinuti se za njih?

Što ako biste bili zahvalni na tome da ste se spotaknuli? I zahvalni na tome što ste se digli i nastavili dalje?

Dr. Dain Heer, Being You, Changing The World . Access Consciousness Publishing Company, LLC. Kindle Edition.

Najviše sam se promijenila ja i moj stav prema svemu. Skužila sam da je sve nebitno, osvijestila sam da sam još uvijek vezana okovima uvjerenja za mnoge stvari, ljude i situacije i odbacila sam sve to sa sebe. Znate li kako je to jednostavno? Kao šamar! Sve je samo najobičnija odluka. Ako tako gledaš, cijeli život je niz odluka koje, svaka, mijenjaju njegov tijek. Jednostavno prestaneš misliti na to (stvar, osobu, situaciju) i energetska veza između tebe i toga puca – i voila: ostaješ slobodan kao ptica (i sa hrpom slobodne energije koju možeš upotrijebiti za nešto drugo). Skužila sam da ne moram ništa osim dati sebi vremena koliko mi treba da se posložim i to je trajalo dva tjedna, još nisam ni blizu ali imam želju za pisanjem.

Tek nakon posljednjeg dana terapije, u petak navečer, osjetila sam nuspojave terapije – bolove po cijeloj površini kože koje sam osjećala kao da me netko bičevao ili mi palio kožu, ali nastavila sam meditirati i biti pozitivna te davati svom tijelu ohrabrujuće poruke i naredbu da uzme iz terapije ono što mu treba a da zatvori svoje receptore za toksine i sve što mu ne treba. Govorila sam svojoj zajednici od 50 trilijuna stanica (čija sam šefica) da je volim i da joj vjerujem i podržavala sam je meditacijama u kojima sam osjećala ljubav prema njima i zahvalnost za njihovu vjernu službu svih ovih godina. U nedjelju ujutro me još bolio tuš dok su kapljice dodirivale moje tijelo ali u ponedjeljak su te tegobe iščezle kao da ih nikada nije bilo.

I onda je nastupila velika promjena. Prvi puta nakon, ne pamtim točno koliko godina, u tijelu sam osjetila sigurnost kod svakog koraka. Sigurnost – ne zato što mi se vratila stabilnost, nije još ali iščekujem je, – već kao da se signal iz mozga nije prekidao. Prije bih pri svakom koraku imala osjećaj da su moji udovi samo djelomično primili informaciju, i zzz…zzz…signal je bio isprekidan a ponekad ne bi ni došao pa bi moje tijelo koje je krenulo napraviti korak palo jer je noga ostala iza mene. Ali ta sigurnost je trajala samo nekoliko dana. Dobila sam samo okus, da bi nakon samo nekoliko dana sve postalo još puno gore nego što je ikada bilo. Padala sam, tresla sam se, vrtilo mi se…

Znate onu izreku da je namračnije prije zore? I da ti je puno gore prije nego li postane bolje? Uhvatila sam se za to kao za slamku spasa. Jedino što je ostalo trajno je ta velika promjena u meni. Bila sam drukčija. Promijenila sam kutiju. Umjesto straha, birala sam ljubav prema sebi. Umjesto samoosude, birala sam pitanja:

– A što ako se sada moje tijelo preslaguje?

– Što ako mom tijelu treba vremena da primi te kemikalije kojim sam ga izbombardirala?

– Što ti treba, drago moje tijelo?

– Što ti se jede?

– Kako nam može postati još puno bolje?

– Koji mi se sve potencijali pružaju, a ja ih još ne vidim?

Većina nas je davno naučila da prestanemo postavljati pitanja. I sada zato eliminiramo mogućnosti koje su nam dostupne izvan ove realnosti. Kada funkcionirate iz odgovora ili zaključaka, to je kao da hodate niz veoma dugačak hodnik i odlučili ste: to je put kojim idem. Nema vrata. I ta nepostojeća vrata su sva zaključana, a vi, namjerno, niste ponijeli ključ.

Dr. Dain Heer, Being You, Changing The World . Access Consciousness Publishing Company, LLC. Kindle Edition.

Jučer sam izašla s čivavom u šetnju i pala odmah ispred ulaza. Velika promjena: nisam se proklinjala, nego sam pomislila: Kako može postati bolje od ovog sada? Što ako se u meni događa velika promjena? Što ako se moje tijelo preslaguje? Ustala sam (jedva) i pogledala na zgradu preko puta, misleći da li je ovo netko vidio? – i odahnula vidjevši da su zbog kiše i nevremena sve rolete spuštene.

Na povratku kući penjući se na 3. kat, malo sam plakala ali kad sam stigla gore, odlučila sam: danas kreiram to kako ću se sutra osjećati. Danas biram kakvo će mi sutra biti.

To je bilo jučer, a danas sam imala divan dan.

Share to:

Pretplati se!

Pretplati se na blog putem e-pošte i budi obaviješten o novim člancima

Slažem se da se ova e-mail adresa koristi za prijavu na newsletter