English

Prikriveni blagoslov

Objavljeno, 14.10.2018. | Blog

Znanje je moć. Nedostatak znanja je nedostatak moći.

Dr. Bruce Lipton

 

Sjele smo na kavu da pričekamo njezinog brata koji se sa istom dijagnozom kao moja navodno nosio puno teže od mene, gore je hodao i njegova sestra a i cijela obitelj procjenili su da je digao ruke od sebe i prepustio se očaju. Iako sam je nekoliko puta odbila kada mi je predložila da se nađem s njezinim bratom i dam mu nekoliko savjeta zbog toga što se ne osjećam adekvatnom osobom da ikome daje zdravstvene savjete i zato što je nekoliko puta rekla daj ga uvjeri, daj ga nagovori (ja bih poludila da sam na njegovom mjestu), ovaj put sam pristala jer je rekla da me lijepo moli njihova mama – a ja sam slaba na mame, pogotovo na one zaštitnički zabrinute kakva je bila i moja – i najvažnije – i on se želio naći samnom. Uskoro je na terasu ispred kafića izašao muškac na štakama kojeg je vodila njegova supruga a na njegovom se licu, svaki put kada je napravio korak, ocrtavala grimasa boli (vjerovatno više psihičke nego fizičke). Približavali su nam se, a ja sam se fokusirala na svoje unutarnje stanje; smirila sam dah i postavila jasnu namjeru da ovaj razgovor bude koristan za sve nas sudionike.

 

Prvo što sam pomislila kada su se približili našem stolu je da je meni puno lakše nositi se s bolešću jer sam žena, “smijem” biti slaba i manje boli moj ego kad treba prihvatiti pomoć a i nemam dodatnu nuspojavu da mi je time netko odrezao muškost. To je baš bio i slučaj kod ovog muškarca: hrpa prezabrinutih žena oko njega koje brinu njegovu brigu i majka koja mi je pred njim, naglas rekla:

– Molim te Anđo, pomozi mu, nagovori ga… uvjeri ga…. On je odustao, on ne može….

 

Čudila sam se što je uopće pristao na sastanak. Ta njihova briga i oduzimanje njegove osobne moći i u meni je budila bijes i ja bih ih na njegovom mjestu rastjerala tim štakama. Ali on je bio pristojan i samo je umorno spustio glavu. a ja sam se suzdržala od komentranja. Zamolila sam ih da nas puste da razgovaramo i da nas ne prekidaju. Ah, ljubav. Osjećala sam puno ljubavi u toj obitelji ali to što su svojom brigom činili svom sinu i bratu nije bilo lijepo. Ljubav nije želja da se pomogne bližnjemu nego vjera u njega i suosjećanje. Pustiti nekoga na miru puno je ljubavnije od toga da mu želite sami pomoći. Ego želi pomoći. Ego misli da on može a ta osoba ne. Povjerenje i vjera u sposobnosti te osobe puno su više – hej, pa on nije mali dečko nego odrastao muškarac i otac svoje obitelji.

 

Počela sam svoje izlaganje. Htjela sam mu samo reći što je meni pomoglo i spričati mu kako sam ja utjehu pronašla u znanju, znanstvenim otkrićima i objašnjenjima toga što me snašlo. Rekla sam mu da ne želim govoriti o simptomima a još manje o stvarima koje nam štete jer je to put u ludilo. Ispričala sam mu priču o atomu koji je puno više energija nego čvrsta tvar, i kako najveći uspjeh postižem sada kada mijenjam svoju energiju. To mu se svidjelo. Rezonirao je sa svime što sam govorila jer je inžinjer i izumitelj i vjeruje u dokazive činjenice. Tom muškarcu je bilo sve jasno samo se umorio od potrage za lijekom i rješenjem. Rekla sam mu da čarobni lijek ne postoji i da se rješenje nalazi u njemu. Osjetila sam zahvalnost što su mene moji najmiliji ipak donekle pustili na miru iako su me puno puta proglasili neodgovornom i ludom što se “ne liječim” u klasičnom smislu kod neurologa. Isto tako, bila sam zahvalna sebi što sam tvrdoglava i što me “boli džon” za tuđa pa i njihova mišljenja i što sam izdržala dugih pet godina njihovih prigovaranja i očajne brige. Sad je mir jer je moja promjena očita.

 

Pitao me kako mi je počelo, kada sam imala prvi relaps a ja sam ga odmah prekinula rekavši mu da to nije važno i da je moje tijelo a i njegovo samo pokazalo stanje našeg duha. Pitala sam ga kako se osjećao prije nego se razbolio te da se podsjeti kakvo je bilo njegovo unutarnje stanje a on je samo kratko odgovorio: Da, imaš pravo.

 

Ako pokušamo ignorirati svoj unutarnji svijet, kao što većina nas i čini, naša će podsvijest naći način da prodre u naše živote kroz patologiju: psihosomatske simptome, nagone, depresiju i neuroze.

Receiving the healing gift in MS, Mounina Bouna Aly

 

Oprostili smo se a ja sam njegovoj mami rekla da se ne ljuti ali da mora “sjahati” sa njega. njegovoj sestri da ne bude pod majčinim utjecajem i neka ne brine njezinu brigu i da je njihov sin i brat po mom mišljenju puno bolje nego što to one vide i da se uopće ne brinem za njega. Zamolila sam ih da ga puste na miru, da mu vjeruju i da je ovo njegova lekcija i učenje koje mora sam proći.

 

On je bio oduševljen što sam im to rekla i obećao mi je da će probati još jedino što nije prbao: promijeniti sebe i svoju energiju. Nisam ja ta koja treba obećanje nego njegov odraz u ogledalu ali ne brinem se za njega.

 

Život će vam dati iskustvo koje je nakorisnije za razvoj vaše svijesti. A kako znate da je ovo iskustvo ono koje trebate? Pa baš zato što ga imate sada u ovom trenutku.

Receiving the healing gift in MS, Mounina Bouna Aly

Share to:

Pretplati se!

Pretplati se na blog putem e-pošte i budi obaviješten o novim člancima

Slažem se da se ova e-mail adresa koristi za prijavu na newsletter