Pravo na mamu i tatu
Objavljeno, 20.6.2017. | Blog/VlogJutros me probudilo sunce, direktno mi sijući u glavu pa sam uzela prvu stvar da sakrijem oči i probam još malo uživati u svom mekom jastuku, udobnom krevetu i pokrivaču ispod kojeg je spavala moja čivavuška Pusa. Gašpija zezam da je to njegova jedina sestra i moja jedina kći. Pogledala sam telefon i koliko je sati, još nije bilo ni 8. Navila sam sat na 15 min i usredotočila se samo na to da jesam, dišem, osjećam otkucaje svog srca i senzacije iz tijela. Počinje mi se piškiti. Kako je lijepo što mi tijelo radi! Kako je lijepo što sve savršeno radi u meni i bez moje kontrole, bez toga da moram paziti na to kad ću uzeti dah i bez toga da ja moram kontrolirati krvotok, otkucaje srca i tisuće kompliciranih procesa života koji se odvijaju u meni?! Osjećala sam se živom i ne znam kad prije je zvonio alarm da ustanem i to sam oduševljeno i napravila, jedva čekajući da počne dan. I mobitel je počeo cvrkutati, i on kao da se počinje javljati čim ga dotaknem: bio je to Twitter:
…a gdje je bila emisija sa Anđom i ostalima kojima su uzeli djecu…?
UF. Blast to the ugly past. Ja ne gledam u retrovizor, jer tako ne mogu ići naprijed. Čisto da ih podsjetim, napisala sam:
FYI: Bila je emisija o meni na HRT u prime timeu, sa pravobraniteljicom i stručnjacima i mojim javljannjem Skypeom iz Ljubljane.
Ali to nikog nije zanimalo. Radije su i dalje lajkali onaj prvi tvit uzrujane žene koja ne simpatizira Seve. Kada su preplavljeni hejtom, ljudi lože tu vatru u sebi ne misleći da to škodi samo njima. Važno je da i Severina plače. Napokon – misle mnogi. Neki suosjećaju, neki se naslađuju, a najjadniji je nazivaju pogrdnim imenima – ugl. mužjaci koji nikada neće imati priliku da ih pogleda takva žena pa ju moraju uvredama spustiti na svoj nivo (ispod nekog kamena na cesti ispod kojeg su ispuzali) da se osjećaju bitni.
Kako ne razumijete da svi uvijek govorite o sebi, o tome kakvi ste vi a ne kakva je ona ili netko drugi ili situacija koju promatrate?!
Iz iskustva znam da će sve oluje proći a da će to dvoje ljudi ostati zauvijek roditelji tom djetetu. Iz iskustva znam da će ljutnja i zamjera nestajati kako dijete odrasta i kako oba roditelja počnu sve više osvještavati da to njihovo dijete voli svoju mamu i tatu, i da nije fer da se ne slažu I da se sve što rade lomi na njegovim malim leđima. Jednom mi je moj Gašpi rekao: Da nema mene, vi se ne bi ni svađali. Možda se uopće ne bi ni znali.
Wow. Koji uvid je to bio kao hladan tuš: pa on voli i mene i njega i kako je ružno da ga stavljamo u poziciju da gleda naše prepucavanje?!
Sjećam se kada sam izašla iz “igre” i “spustila rukavice”. Ne može biti sparing ako nemaš protivnika, zar ne? Prestala sam se boriti i svoju energiju usmjeravati u nešto što ne mogu kontrolirati. Mogu mijenjati jedino sebe i svoje misli. Ok, da vidimo, što ja imam? Otvorila sam jednu praznu bilježnicu i počela sastavljati listu:
– Predivno zdravo dijete koje nije u Klaićevoj i ne čeka na novac od dobrotvora da mu plate operaciju a ja ne strepim nad njegovim životom – pa šta ako je sa svojim tatom? To mu je tata! I ja sam trebala svog tatu!
– imam oči i vidim ovaj predivan svijet oko sebe!
– imam dobre uši i mogu uživati u predivnim zvukovima i glazbi i glasu mog sina kad me zove mamaaa!
– imam ruke i noge
– imam krov nad glavom, pun hladnjak, pun ormar, čistu vodu koja teče na pritisak gumba. Imaju li to svi ljudi na ovom svijetu? Ne.
– imam mamu i tatu. I predivnu braću, ne znaš koji je bolji.
– imam svoj auto. Volim što je tako pouzdan I što ga lako vozim.
– imam svoju čivavušku Pusu.
….
Znate da vam je potreban samo 21 dan da vam nešto uđe u naviku?
Počela sam pisati dnevnik zahvalnosti svaki dan. Uskoro sam se počela osjećati bogatom i blagoslovljenom zbog obilja koje imam. A vrijeme je prolazilo. Ono čemu sam pridavala pažnju, postajalo je sve veće i prisutnije u mom životu, a borba, sud, svađe i nesporazumi su blijedili i posve nestali. Kako? Kvantna fizika to objašnjava i dokazuje, a možete se uvjeriti i sami. Naša “beba” je postala tinejđer I zahtijevala je da svo troje zajedno sjednemo za stol na piće, sladoled ili ručak. On je trebao svoju mamu i tatu zajedno za istim stolom. Shvatili smo da nam je važniji njegov osmjeh na licu nego tko je kriv a tko je u pravu. Tinejđer nam je zapovijedio – idemo na ručak svi zajedno! – a mi smo se ipak najviše “bojali” toga da se njemu ne zamjerimo.
I tako je mali presudio. Dosta je bilo svađe i cirikusa, ovo je moj život, prestanite. Ovo je 2. tjedan otkad se mali preselio kod tate, sama sam ga ispisala iz škole i nazvala mu oca rekavši: “…vidiš, sada hoće k tebi.” Sada treba tatu. Kada me Primož zamolio da mu napišem punomoć da može uređivati sve potrebno za njega u Ljubljani (jer ja imam skrbništvo), rekla sam mu: ma, dat ću ti pola skrbništva, da mu oboje možemo urediti sve što mu treba kada je s jednim od nas. Primož je bio u šoku a mene je obuzela zahvalnost što moj sin ima tatu koji ga voli i kod kojeg će biti dobro.
Moji najbliži gledali su me u čudu: ti ga sada puštaš?
Gdje? Kod svog oca? Puštam sina da slobodno ide živjeti kamo sada želi? Pa uvijek sam mu govorila da sam ovdje da ispunim njegove želje i prava, što to znači ako ne to? Ostati jaka da se dijete ne brine za mene i mirno živi svoj život.
Ovaj vikend mu završava škola i idem kod njega. Niti ne zahtjevam da me dođe vidjeti svaka dva tjedna, ja ću mu dolaziti kad god mogu. I neću ga ni zvati svaki dan da ne pomisli da sam naporna i da ne osjeti koliko mi fali. Imamo Facebook, Viber, Whatsapp, i Skype.
Je li on moj ili njegov ili pak svoj? Roditelji su sigurno gnijezdo iz kojeg se ptič odvažava na prvi let. Evo, moja “beba” “koju sam nosila 9 mjeseci ispod srca” je poželjela školu završiti kod tate.
…
Da vidimo, što sve imam danas?
– zdravo i predivno dijete koje ne čeka novce na operaciju koja će mu spasiti život.
– moj sin ima tatu koji ga obožava i učinit će sve da njegov sin uživa kod njega
– imam svoju čivavušku koja osjeća kad mi treba njezina ljubav (Gašpi ju je htio odvesti ali sam mu rekla da ne mogu odjednom ostati bez oba djeteta)
– imam vjeru da će sve biti dobro i osjećam da sam svaki dan sve bolje
– odjednom imam toliko vremena za sebe!
– neka sada malo tata brine o školi, treningu i zubaru, ja ću biti ona mama koja ga mazi i vodi na pizzu, i kupuje mu tenisice koje želi i vodi ga na putovanja…
Vrijeme liječi sve. Vrijeme je i na Sevkinoj strani. Jednom će sve ovo biti ružna prošlost u retrovizoru u koji ni ne gleda, a Alex i sva ona djeca odvojena od jednog ili drugog roditelja, zahtjevat će normalan život. Pravo da bez osude jedog ili drugog roditelja, vole i mamu i tatu.
Gašpi na 12m visine u Adventure Parku u Berlinu, Svibanj 2017