Ponekad mi se čini da se u meni ništa ne mijenja, a znam da to ne može biti.
Djeca 20. i 21. stoljeća vole quick fix ili brzo rješenje. Navikli smo na efikasne kirurške posege i dobre analgetike. Život je postao brz i lagan. Umjesto egzistencijalnih problema imamo psihičke.
Nedavno sam čula zabavnu izjavu nekog psihijatra da svi imaju neku dijagnozu samo što nisu svi pregledani. Naši drevni živčani sustavi jedva prate ovu ekspanziju; životi su nam se ubrzali, bombardirani smo informacijama i reklamama koje nas uvjeravaju da nam nedostaje još samo taj proizvod da bismo bili sretni. Na društvenim mrežama nas pak čekaju “utjecajci” koji nam isto tako pokušavaju uvaliti neki proizvod. Bombardirani smo slikama sreće koje nam produbljuju osjećaj da nismo dovoljno dobri i da nam treba još samo to nešto da budemo sretni.
Sinoć sam postala svoju fotku iz Veljače 2016. i dobila jako puno lajkova i lijepih komentara na Instagramu: predivna si, zanosna, divna… Šime Eškinja me majstorski fotkao i obradio za Story naslovnicu koja se zvala “Pobjeda!”. Odmah sam se sjetila koliko sam se loše osjećala i da sam žmirila što zbog sunca a što zbog pokušavanja gledanja u objektiv zbog dvoslika. Sjećam se teškog osjećaja da je jedna bitka završila a da me čeka još jedna puno teža. Slika je lijepa. Fasada je dotjerana, unutrašnjost se raspada, ali to znam samo ja.
Sada kada sam to natipkala javila mi se ova misao: A što ako me sada čeka još jedna pobjeda?
Tako je lako izgubiti viziju budućnosti kada te tijelo svakodnevno podsjeća na to gdje si sada. Ali svi veliki ljudi u povijesti mogli su baš to i zato im se danas divimo. Ponekad mi dođe da se rasplačem sama nad sobom, kao malo prije u parku kada sam izgubila ravnotežu i skoro pala a stopalo mi se bolno izvrnulo. Ali moja osobnost sve brže i brže traži dobro u svemu: pa nisi pala, izgleda da ti je zglob toliko fleksibilan da više i ne boli toliko, nitko nije vidio, itd… Okej, – mislila sam si – volim se što tako razmišljam.
Činjenica je da sam došla s napornog treninga i umjesto da se odmorim, odlučila sam napraviti šetnjicu do parka zbog čivave. Otkada sam postala suosjećajna prema sebi mogu lako biti i prema drugima i njoj. Ipak je to pseći Facebook, prepun statusa Feeling excited – pretpostavljam i još nekih uzbudljivih, jer je ubrzano trčala je od jednog do drugog, njušila ih i ostavljala svoj.
Nedavno sam čula za izraz “prekidač za svijetlo”. To vam je kao prsluk za spašavanje kad vas preplave crne misli i teške emocije. Moji “prekidači za svjetlo” su mantra “volimsevolimsevolimse” (koju i dalje izgovaram jer sam se znatiželjno i vrlo dosljedno prihvatila izazova), menstrualni kalendar, neke afirmacije i stranica za Dispenzine studente na Faceboku. Tamo me “moj doktor” sinoć lijepo podsjetio da imam mogućnost i skill (vještinu)da odaberem drugo stanje svijesti, budem prisutna, reguliram se (strah) i zapitam: jesam li još uvijek povezana sa svojom vizijom budućnosti ili sa uspomenom na prošlost?
U zadnje vrijeme, čim imam pauzu između misli, moj loop automatski kreće: volim se – uzdah, volim se izdah, Volim se – pomislila sam – volim se što sam tako znatiželjna, volim se što nisam povjerovala u liječničku prognozu mog života, volim se što sam ustrajna, volim se što sam odlučna, volim se što sam tvrdoglava, volim se što sam pozitivna, volim se što nikada nisam odustala, volim se što sam toliko toga naučila, volim se što obožavam čitati i učiti, volim se što primjenjujem ovu metodu, volimsevolimsevolimsevolimsevolimse…
Ne može mi se život promijeniti ako se ja ne promjenim, a ja se mijenjam i samo sam nestrpljiva. Onda osvane tako neka fotografija iz prošlosti koja me sjeti kako sam se osjećala. Prve promjene su iznutra. Kako mi je Dr Joe rekao: moje tijelo izlazi iz prošlosti I treba doći tamo gdje sam ja već duhom.