English

Poljubiti dno je najbolja odskočna daska

Objavljeno, 3.8.2019. | Blog

Sada je točno 7 godina otkako sam se razboljela. Bilo je to famozne 2012. godine kada su najavljivali smak svijeta, ali za “istač” jer je to bio i kraj Mayanskog kalendara za koji se smatra da je vrlo pametan. Sjećam se dubokog povjerenja u “predskazanje” te mudre drevne civilizacije, ali kužim i da ljudi vole strah i paniku možda zato što se tada osjećaju vrlo živi.

No, ispalo je da su krivo protumačili drevni kalendar koji kada dođe do kraja (na krugu ima samo određeni broj mjesta i tada, logično, brojanje kreće iz početka). Kraj tog Mayanskog kalendara nije značio smak svijeta nego kraj jedne duge ere i početak velike promjene (na bolje) – veliki skok u nivou svijesti čovječanstva. Svijet je izašao iz tamnog nivoa svijesti, Vede to zovu Kaliyuga, željezno doba, ego doba, paradigma “pokori i vladaj”… A to su radosno najavljivalili Hipiji u filmu “Kosa” i pjevali o novom vremenu koje dolazi a koje će slaviti zajedništvo, ljubav, suosjećanje – uopće ženski princip. Muški princip se nakon više tisuća godina (otkad je matrijarhat zamijenio patrijarhat), pokazao vrlo neodrživim. Ta pogledajte kako izgleda svijet?! Bolesna je priroda, bolesni smo mi, ratna razaranja događaju se kao da nismo ništa naučili iz starih grešaka, stari muškarci (starješine) još uvijek bez da bi trepnuli šalju mlade dječake u rat da ginu za njihove sebične interese, – ali IPAK sve manje, jer svijet se masovno budi i trebaju mu mame.

X x x

Meni se te 2012. zaista zbio smak svijeta a i mog tijela u kojem sam živjela i doživljavala svijet u kojem živim. Ali nije se desio smak svijeta kao takav. Ja imam 42 godine, što znači da sam preživjela više od 50 najavljivanih krajeva svijeta, armageddona i apokalipsi. To što sam doživjela bio je moj osobni “kvantni” skok na novi nivo svijesti. (Bilo je tu zapravo više manjih ali vrlo važnih spoznaja i skokova koji su me doveli tu gdje sam sada). Sretna sam što sam se probudila jer sam bila nesretna i nisam živjela svoju istinu. Danas volim svoj život, imam divan odnos sa svojim sinom i korektan roditeljski odnos s njegovim tatom, sa svojom obitelji i prijateljima i imam nove divne prijatelje anđele i učitelje. Putujem po svijetu i učim. Pronalazim svoju svrhu/Dharmu. Živim zahvalnost i sretna sam.

Ali.

Proces je bio dug i težak i još traje. A ja u zadnje vrijeme više nisam imala snage. Sedam godina jedva držim bradu u iznad vode da ne potonem. Znate li vi koliko je to naporno? Sjetila sam se riječi Michelangela:

Kada biste znali koliko je posla išlo u to, ne biste me smatrali genijem.

A sada malo duševnog striptiza. Osjećam da vas ima koji trebate ovo čuti sada da znate da, ako se osjećate slično, NISTE SAMI.

Zadnja dva mjeseca živim takozvani dark night of the soul. Povratak u službenu medicinu pokazao mi je zašto sam toliko zazirala od tog svijeta. Nisam bila psihički jaka da na mene ne utječu njihove prognoze. Maknula sam se, učila, istraživala, radila na sebi, kardinalno promjenila stav prema hrani i ljutnji – i oprostila sebi i svima. Shvatila sam da je puno važnije da se oslobodim toga što “mene ždere” i usput probala SVE. U svijetu informacija neznanje je izbor. Nisam htjela biti glupača sa 4G u džepu. Pronašla sam ljude koji su se iscijelili. Oponašala sam ih. A sada sam osjetila da trebam integrativno i cjelovito pristupiti svom iscjeljenju ali su me službene prognoze ipak pogodile. Počevši od Njemačke i njihovih neurologa i prognoza. Moj Dr Joe te prognoze iz milja naziva “VUDU KLETVAMA”. I to i jesu. Moraš biti strašno jak da ne odustaneš od sebe.

U ovoj (lošoj) epizodi pomrčine duše odlučila sam da je 7 goina bilo dosta. Ili ću se promijeniti ili ću umrijeti. Bilo mi je DOSTA. Napale su me crne misli. Pala sam. Moj analitički um, taj glupi digitron, korisna je stvarčica kada njome upravljam JA a ne ona mnome. DIGITRON PRERAČUNAVA na osnovi podataka iz moje prošlosti. To je njegov posao. Ako se otme kontroli – eto me u paranoji. Louise Hay je stalno preklinjala ljude da se prestanu terorizirati svojim mislima jer je to vrlo kontraproduktivno.

A vrag uvijek ima djecu ili kako se ono kaže. Nekoliko tužnih vijesti + terapija mi nije djelovala, strašne vrućine i vlaga, te stalne prognoze da će biti sve gore i da trebam održavati ovo stanje jer teško da ću ikada biti bolje (pa čak i od nepoznatih ljudi na cesti koje ništa nisam pitala!!!), rezultiralo je potpunim raspadom mog krhkog sistema. Izmaknulo mi se tlo pod nogama – ali doslovno. Ako nisam dobro psihički moje tijelo otkazuje. Pogodio me i “summertime sadness”. Mislila sam da je umrla moja untarnja cheerleaderica.

Morate znati da sam ja uglavnom vrlo vedra i vesela, ali kada sam depresivna, tužna i patetična, onda je malo tko tako dark kao ja. Hod mi se toliko pogoršao da sam prekjučer jedva sišla sa trećeg kata i onda stajala ispred zgrade jer nisam mogla doći do taksija. Kada je vozač to vidio došao je po mene i odveo me do auta a ja sam plačući nazvala neurologicu i rekla joj da danas imam osjećaj kao da nikada u životu nisam stajala na svojim nogama. Sutradan me pogledala i već sam na novoj dozi pulsne terapije, 3. dan.

= = =

Poljubiti dno je najbolja odskočna daska. Moja najdraža poslovica.

Dotakla sam dno. Imala sam suicidalne misli. Odlučila sam da mi je dosta, i da ću se ili promijeniti ili umrijeti. Za mjesec dana idem na još jednu radionicu Dr Joe Dispenze, na Slapove Niagare. Izmanifestirala sam i to. Ali umjesto da se radujem obuzeo me strah da ne mogu hodati i da mi je sve gore i gore, i razmišljala sam o tome kako ću se jednostavno prekinuti svoju muku i baciti se u tu spektakularnhu vodenu provaliju. Teatralno, u mom stilu. Čula sam da padači umiru od straha nekoliko centimetara od tla jer ih izda srce. Lijepa smrt ako se na putu prema dolje eventualno ne predomisliš, a to bi se vrlo vjerovatno dogodilo baš meni. Ipak, za svaki slučaj, maštala sam da bi bilo baš predivno da imam ludu sreću i u padu me spasi Superman kao Louis Lane i zaljubimo se…

Odlučila sam da ću to napraviti tako da izgleda kao nesreća. Draže mi je da moji voljeni misle da sam bila glupa i nespretna (recimo da sam pokušavala naprviti selfie) nego da znaju da sam odustala od sebe i sebično ih ostavila u tuzi…

To je bio prošli petak, jedna kraća epizoda crne kronike. Te misli su baš opojne. Fino sam se valjala u njima kao krmača u blatu i samosažaljevala se. Zanimljivo je da sam cijelo vrijeme bila svjesna da nikada nisam ovako razmišljala i da mi je to vrlo strano. Ali bilo je opojno pa sam se šlagirala tim emocijama tuge. Tada me nazvao Srebrni i bilo mu je dovoljno da me čuje pa je odmah krenuo u intervenciju sa dvije prijateljice s kojima smo se družili na Mallorci, Joe Dispenza studentice. Rekao mi je da su na putu k meni.

– Pusti me, užasna sam, nisam za društvo… – rekla sam mu, a u sebi mislila: da, da, dođite, hvala vam, pomozite mi!.

Ne možeš me spriječiti. Tvoj tata će mi otvoriti – rekao je, na što smo se počeli smijati. Bila sam tako sretna što dolazi po mene i vodi me na večer koju su organizirali za mene. Intervenciju. Kada je došao u moju sobu, nasmijao se i rekao:

OK je. Nitko tko je zaista suicidalan nema pospremljen krevet.

Čim sam izašla iz stana, sve je postalo lakše. Kod Vesne smo se divno proveli, dobro jeli, pili moje najdraže vino i puno se smijali. Prijatelji su mi rekli da su ponosni na mene što sam prihvatila pomoć jer su se jako uplašili za mene. Rekla sam im da sam i ja jako ponosna na sebe jer je vrijeme koje sam provela na najcrnjem dnu trajalo samo nekoliko sati umjesto danima kao prije. I da sam ponosna na sebe što sam prihvatila pomoć. To je moj veliki napredak. To je moj osobni razvoj.

> > >

Sada kada sam vam tipkala o svom planu da bi se bilo tako divno baciti u provaliju, osvjestila sam da ta ideja uopće nije izvorno moja nego od moje bake Ágnes koja mi je o tim svojim mislima pričala kada smo posljednji put bile zajedno na moru. Išle smo na plažu “Rocky Beach” u Primoštenu i ona mi je govorila o tome dok smo prolazili pored provalije. – “Anđika moja, ova provalija je tako zavodljiva. Dođe mi da samo skočim i oslobodim se…”

Jako me uplašila i odmah sam je zagrlila i zamjenila mjesto s njom. Tada je već postajala dementna i polako gubila “razum”. Nisam mogla zamisliti koliko to može biti grozno ali osjećala sam njezin očaj. A taj moj osjećaj čistog umora, rezignacije i želje za “izlaskom iz ovog svog sranja” bio je isti kao njen tada. Uštimala sam se u tu emociju. To nije moje. Ja sam mlada i volim život.

Iako me bilo sram, odlučila sam pisati o tome. Da ne mislite da sam uvijek pozitivna i sretna iako se često smijem i smješkam. To je moja karakterna crta. Isto kako je Obelix upao u kazan s čarobnim napitkom kad je bio mali pa mu nikada nije trebao, ja kao da sam upala u kazan nekog dopa smijalice.

@ @ @

Popušili smo spiku da je neugoda loša. A što ako je ona znak da se događa neka promjena koju smo tražili i da smo u nepoznatom i da nam je već i samo zbog toga neugodno? Ta, nije li porod izuzetno neugodan a njegov je rezultat toliko divan? Čula sam divnu priču o čovjeku koji je vidio gusjenicu u čahuri i da se ne muči, oslobodio ju je prerezavši joj otvor da se ne muči sama. Gusjenica, polu-leptir, je samo ispala iz čahure i umrla. Zašto? Za njenu transformaciju je potreban cijeli proces izviranja/nastajanja/postanka.

Da biste postali najbolja verzija samog sebe, prvo morate izgubiti slabića u sebi. A to se događa samo kroz neumorno usavršavanje, neprekidno promišljanje i kontinuirano “kopanje po sebi”. Ako se ne nastavite podizati svakoga dana, zaglavit ćete se u svom vlastitom životu i ostati tamo do kraja svog života.

Robin S. Sharma, The 5 AM Club

Kako si, prijatelju? Je li ti malo nelagodno? Kul, znači da si na “pravom” mjestu. Osjećaj nelagode je zapravo svjesnost da se upravo dešava promjena. To je način na koji znaš da se promjena i razlika koju si tražio upravo stvara. Što ako je nelagoda zapravo jedna od najvećih ispravnosti? Ona ti daje na znanje da ideš u smjeru promjene koju si tražio.

Dr. Dain Heer. Being You, Changing The World . Access Consciousness Publishing Company, LLC. Kindle Edition.

Share to:

Pretplati se!

Pretplati se na blog putem e-pošte i budi obaviješten o novim člancima

Slažem se da se ova e-mail adresa koristi za prijavu na newsletter