Nazvala me prijateljica i zamolila me za jednu “telefonsku terapiju”. Rado sam joj pomogla iako još uvijek imam PMS i nemam baš strpljenja. Nekoliko puta sam nestrpljivo podigla glas zato što je ona totalno zrcalila neke moje unutarnje dijaloge i to me užasno živciralo jer sam zapravo bila ljuta na sebe jer si radim isto što i ona sebi.
Recimo da sam se uhvatila na djelu. Plus u bilježnicu za to. Zamolila sam je da mi oprosti što sam nestrpljiva ali da me zrcali i da to baš iritira.
Nastavila je pričati. Staru priču. Da je nezadovoljna svojim napretkom, da se opet osjeća loše, da sumnja i da ju je strah itd…bilo je kao da slušam svoj unutarnji dijalog od čega mi je bilo zlo. Razmišljala sam o tome kako mi je upravo sada dobro došao ovaj podsjetnik.
Život nam stalno daje putokaze ako ih tražimo.
Ona je govorila i govorila:
– …A bila sam tako dobro i uopće nije bilo boli i onda sam se počela pitati: Koliko će ovo potrajati? Znaš, očekivala sam bol…
– Aha! Stop! Sada se ovdje zaustavi i ponovi još jednom što si rekla.
– Očekivala sam bol.
– Tko je očekivao bol? Tko to stanje održava?
– Pa, ja.
mala digresija: I JA, ISTO TAKO, PONEKAD IMAM VELIKE NAPRETKE, MOGU PODIZATI NOGU, STABILNIJE HODAM I UMJESTO DA UŽIVAM U TOME I SAŽIVIM SE SA TIM NOVIM OSJEĆAJEM, NOVIM JA, BRZO ME PREPLAVI STRAH DA ĆE SVE TO OPET PRESTATI I OČEKUJEM STARU NEMOĆ KOJA USKORO I DOĐE. I JA NESVJESNO ODRŽAVAM TO STANJE .
– Očekivala si bol zato što nije normalno da te ne boli, jel?
– Da.
– Godinama imaš bol, strahove, tugu?
– Da.
– To si ti. To je poznat osjećaj.
– Da.
– Ok. Kakav je osjećaj u tvom tijelu dok izgovaraš: očekujem bol?
– Opet sam tužna, očajna, strah me…
– Znaš da ti je tijelo kao junkie ovisno o kemikalijama tih emocija?
– Znam.
– Znaš kakve kemikalije imaju te emocije?
– Znam, užasne! Otrovne!
– Tko ti servira taj otrov?
– Pa ja, sama sebi. Čudim se što ne rade ovi lijekovi a ja si stalno poslužujem otrov svojim mislima, strahom i sumnjama! Jadni lijekovi, nemaju šansu pored mog otrova! Eureka! Nevjerovatno!
– Sada molim te izgovori: Ja si mogu prestati servirati otrov.
– Ja si mogu prestati servirati otrov!.
– Kakav je osjećaj sada u tvom tijelu?
– Hahahaha! Predivan!
– Moćan? Uzela si moć u svoje ruke.
– Da!
– Možeš večeras prije spavanja pitati svoje tijelo što ti želi reći, možda da mu prestaneš servirati otrov i pustiš ga da se iscijeli kao i rana na prstu kojoj ne pridaješ važnost jer apsolutno vjeruješ super inteligenciji svog tijela?
Tu smo morale prekinuti razgovor jer sam imala grupnu meditaciju preko Zooma. Nakon meditacije, dočekala me njena poruka:
– Fakat slijepo vjerujem da će se rana na prstu zaliječiti. Isto tako mogu “slijepo vjerovati” da moje tijelo zna napraviti svoj “repair”.
– Točno kao što si rekla.
U slijedećoj poruci mi je poslala smiley sa srcima umjesto očiju.
– Jako se dobro osjećam.
– Djeluje bolje od bilo kakvog lijeka na svijetu?
– Da. I iako sada imam neke simptome, mirna sam.
– Sjeti se postoje samo dvije emocije, ljubav i strah.
– Da. Imam osmjeh na licu.
– Makni fokus sa simptoma.
– Da. Ali ok je što ih i dalje imam jer znam da moje tijelo treba svoje vrijeme za repair, i ja mu bezuvjetno vjerujem.
Nasmijale smo se. Zahvalila mi se:
– Dobra si.
– Sve si sama skužila. Ja sam bila samo master of ceremony.
– Imaš jako puno moći.
– Imamo je svi. Ja je “samo” treniram.
– Mene nije lako pomaknuti a ti si uspjela.
– Hvala ti što si mi došla ukazati na moja sranja. Kužiš valjda da je ova terapija bila obostrana?
Nasmijale smo se.
Postoje samo dvije emocije: ljubav i strah. Sve ostale emocije su izvedenice tih dviju primarnih emocija. Znam. Zvuči previše jednostavno da bi naši komplicirani umovi mogli povjerovati u to.
Nastavila sam čitati knjigu i pronašla ovaj citat da uokviri ovu priču:
Mnogi od nas su se “isključili”(disconnected) od naše urođene mudrosti. Ne vjerujemo sebi i zbog toga ovisimo o nekom vanjskom autoritetu i tome da nam kaže kako trebamo živjeti.
Čini se da je lakše biti poslušan nego razmišljati. Povjeravamo svoje živote vlasti, religiji, obrazovanju, medicini, kulturi i obitelji. Ako bi uklonili svoje uvjerenje da trebate poslušati to što drugi misle o vašem životu i kako ga trebate živjeti, morali bi se osloniti samo na vaše unutarnje znanje. Biste li to mogli? Vjera u unutarnje vodstvo predstavlja iskorak u osobnoj i planetarnoj evoluciji. To je rezanje pupčane vrpce od diktatorstva i dogme. I dok se duboko samopouzdanje čini suludim poput pljačkaškog prepada u nepoznato područje, to je uistinu vaš povratak kući.
Kako je Njemački pjesnik Goethe rekao: Čim počneš vjerovati sam sebi, znat ćeš kako trebaš živjeti.
Cohen, Alan. The Tao Made Easy (pp. 18-19). Hay House. Kindle Edition.