English

Niagara Falls

Objavljeno, 4.10.2019. | Blog

Moj život se u posljednjih mjesec dana potpuno promijenio. Prvi puta u duugo vremena, osjećam se kao da stojim na vlastitim nogama. Još samo nekoliko tjedana prije, osjećala sam se kao krpena lutka kojoj beživotne noge samo ponekad dodiruju tlo. Osjećala sam se poput marionete kojoj je lutkar koji njome upravlja pijan i nepredvidiv. Ali doslovno. Bilo je tu puno borbe sa samom sobom i suza. Neprekidno. Čak i kad je bilo bolje odmah sutradan mi se činilo da je sve još puno gore.

Prvi put uzimam terapiju za Multiplu Sklerozu (zvuči kao ime i prezime neke hirovite starije gospođe), zove se Copaxone. To je najblaža terapija za MS na tržištu, toliko da ga mogu uzimati i trudnice. Rečeno mi je da ćemo vidjeti odgovara li mi uopće, i to tek nakon nekoliko mjeseci upotrebe, ali ja sam se nabrijala da je on baš za mene i učinila ga svojim placebom. Spominjali su mogućnost gadnih nuspojava i hematome na mjestu injekcije ali ja vjerujem da sam jedinstvena i ne vjerujem da opće upute za bilo što mogu vrijediti baš za sve. O nuspojavama i mogućim komplikacijama nisam čitala, pa živim u blaženom neznanju i nije mi ništa. Vjerovatno je i snaga moje autosugestije vrlo velika ali za svaki sam slučaj opis “lijeka” naučila napamet i stalno zamišljam kako on to radi u meni a ja mu asistiram stavom, meditacijom i vizualizacijom. Copaxone je zapravo sintetični protein koji simulira mijelin na mjestima gdje mi fali (mijelin je ovojnica živaca, a MS je demijelinizacijska bolest).

U Ameriku sam nakon 7 sati sjedenja u avionu, stigla s osjećajem u nogama kao da sam tek rođeni Bambi. Razlika u kulturi je ta, da kad padneš u New Yorku, ljudi ti priđu i prvo pitaju: “Do you need help?” prije nego te diraju, a dok smo jurili da stignemo na vlak za Niagara Falls dobila sam cheerleading od prolaznika: “You go, girl! You’re doin’ it! You‘re doin’ it, girl!”

Na radionicu Dr. Joe Dispenze na Slapovima Niagare stigli smo tek drugi dan, propustivši uvodno predavanje zbog puta. Susrela sam jako puno poznanika sa prijašnjih radionica i pomalo se osjećala kao inventar, ali bio je to baš dobar osjećaj. Bilo nas je 1660 u dvoranurini gdje su stolice bile postavljene u redovima od cca 190cm (znam po svojoj visini 178 cm), pa je bilo jako puno mjesta za meditaciju. Na svakoj radionici je dobar zvuk ali ovdje u Americi je sve malo veće i jače pa je tako i zvuk bio još spektakularniji.

Gledala sam Dr Joea i upijala njegove riječi iako sam većinu čula preko nekoliko puta. Znala sam da se moje neurosinapse u mozgu ponavljanjem gradiva utabavaju poput puteljka na livadi kojim puno puta prođeš.

Svaki dan mijenjamo raspored sjedenja tako kako nam pokažu smještaj za slijedeći dan u dvorani. Prvi dan smo počeli u lijevom stražnjem kutu dvorane. Joe se dok predaje uglavnom šeće sredinom dvorane a razglas je tako dobar i ima toliko ekrana da imam osjećaj kao da je uvijek ispred mene i priča mi na uho. Ipak bih voljela da vidi da sam opet došla. Ali kako će me primjetiti između toliko ljudi?

Počela sam “povlačiti” njegovu energiju. Kako se to radi? Nemam pojma, kao, namjera je dovoljna a ona je bila: vidi me, vidi me, došla sam, tu sam. Bilo je to energetski, nisam skakala sa stolice i mahala, samo sam pozvala njegovu energiju k sebi u svoje energetsko polje. Čula sam za tehniku “pulling energy” pa sam je htjela isprobati. Igrala sam se. To je navodno radio Michael Jackson, Madonna i mnogi drugi koji crpe energiju publike da bi bili sijajni na pozornici a publika ih obožava. Uostalom, mislim da to prirodno “rade” svi zanimljivi govornici a i Joe Dispenza. Vidi ga. Gledamo u njega kao da u dvorani nema nikoga osim njega. Ja samo želim da me on primjeti u ovoj gomili ljudi, ali, je li to uopće moguće?

Drugi dan, umjesto nadilaženja samih sebe u avanturskom parku, Dr Joe dao nam je adventure challenge cjelodnevne meditacije bez ručka. Rekao je: Opustite se. Recite svojim tijelima: nahranit ću te. Dobit ćeš piti. Ali sada ćemo sjediti ovdje.

Bili smo oduševljeni, naivni mi. Meni je to izgledalo kao super prilika da još više produbim svoju meditaciju i odem dalje i još dalje jer There is slways more – kako se kaže u ovoj našoj zajednici. Pored je sjedila vrlo uzbuđena Mona, prijateljica sa prvog seminara u Berlinu prošle godine koja se na seminaru u Torontu, spustila sa 34. kata hotela jer je tamo to bio “adventure challenge”. Sada je bila oduševljena ovim izazovom. Pomislila sam: pa što je za nju još izazov? Mona ima 70 godina. Kada se spustila sa hotela (sa vanjske strane), rekla je: dijagnoza? Kakva dijagnoza?

Meditacija je krenula nakon doručka i predavanja, oko 11. sati. Dogovorena su tri znaka, zvona koja označavaju kada možemo u tišini izaći na wc. Joe nam je dao da odaberemo zvono. Između školskog i vatrogasnog, odabrali smo najteatralnije crkveno. Rekao nam je: probajte izdržati što duže. Probajte pobijediti svoja tijela.

Zazvonilo je prvo zvono, mislim si, ne piški mi se još, ok je. Dr Joe nas nabrijava: harmonize, become the blackness… i sve što već inače govori u meditacijama. Samo da vam objasnim, kada ne mislimo na ništa osim na crninu prostora oko nas i ispod naših kapaka, naši moždani valovi umiruju se i postaju koherentni (usklađeni) i ta koherencija stvara ravnotežu u cijelom tijelu.

Nakon još otprilike sat vremena, više mi nije bilo zabavno. Osjećala sam svaku kost u svojojoj zdjelici i bedrima. Osjećala sam se kao da mi koža na butinama i stražnjici gori. Pomislila sam na dekubitus koji su imale neke osobe koje volim i zaplakala. Da, plakala sam a Dr Joe je rekao: become the blackness – pomislila sam: j** se ti i tvoj blackness i mrzila ga. Na slijedećem zvonu, možda nakon 3 sata, podigla sam ruku da mi netko od asistenata ili team leadera pomogne ustati ali bio je mrak i nitko me nije vidio. Pokušala sam ustati ali noge su mi bile ukočene pa sam pala na stolicu i nastavila plakati. To je vidjelo dvoje dobrih ljudi na putu za wc i pomogli su mi da izađem a jedna žena je ostala cijelo vrijeme uz mene. Znate, tamo su svi dragi, topli i ljubazni. Društvene norme su iz budućnosti. Ispred zahoda smo se svi razgibavali i masirali si noge i u tišini smo čekali da svi završe i puste nas nazad u dvoranu.

Treća runda je prošla malo lakše ali ipak su me boljele kosti u guzici. Razmišljala sam; čemu ovo služi? Zašto nas tako muči? Kada je napokon rekao lay down and drift away, znala sam da sam pobijedila samu sebe. Ipak sam legla na bok iako je rekao da ne smijemo, ali nisam osjećala stražnjicu i imala sam potrebu biti neposlušna. Ništa od drift away. Bila sam budna i sretna što ležim. Okrenula sam se prema Srebrnom koji je rekao: Jedva sam izdržao. Zvučao je utješno. Okrenula sam se na leđa i zatvorila oči. Ali izdržali smo, pomislila sam i osjetila ponos. Koliko je sati? Otvorila sam oči. Nadamnom se naginjao Dr. Joe. Nestvarno, pomislila sam. Nasmješila sam se a on je toplo uzvratio. Ponovno sam zatvorila oči ali kada sam ih nekoliko trenutaka kasnije otvorila, više ga nije bilo.

Ostatak dana i cijeli slijedeći dan bili smo neopisivo ponosni na sebe. Meditacije od sat vremena prolazile su u trenutku. Činilo mi se da ništa nije nemoguće. Nastavila sam “privlačiti” Joe- ovu energiju, ohrabrena time što me pronašao u mraku u dvoranuskari između više od 1660 ljudi.

Međutim, sutradan u 4:45, probudila sam se u starim emocijama nemoći: “Koga ti zavaravaš? Walking meditation? Pa ti ne možeš stajati na nogama a kamoli hodati…”. Htjela sam ostati u hotelu ali prijatelji su me podsjetili da takvo razmišljanje pripada mojoj prošlosti. Ok, svejedno, pomislila sam, idem, možda sretnem Joe-a.

Do mjesta gdje smo počeli meditaciju, u parku Slapova Niagara, odgurali su me u kolicima. Jedva sam ustala na noge i gledala neravan teren po kojem smo trebali hodati. Otprilike svi istovremeno, upalili smo meditaciju. Prvi dio stojimo na mjestu sa zatvorenim očima i mislimo na svoje srce i otvaramo ga. To je, kažu zastrašujuće neupućenim prolaznicima pa su nas u Brightonu proglasili zombijima a ovdje “tihim kultom”. Ne mogu vjerovati da je i portal Jutarnjeg lista prenio vijest o horor priči iz Buffala (grad nedaleko) i tihom kultu.

Stojim ja tako sa zatvorenim očima naslonjena na ogradu kadli me netko počeo senzualno ljubiti po obrazu. Onako kao da me voli. Šokirala sam se. Otvorila sam oči i vidjela Dr. Joea. Štaaa??? Zagrlila sam ga i on mi je toplo uzvratio……….

Počeo je dio sa hodanjem. Joe u slušalicama nas je nabrijavao: Walk as your future self… Be your avatar…. Inače ne vjerujem u Walking meditaciju jer kako da ja hodam kao buduća ja kada me svaki korak podsjeća na to da jedva hodam??! Raspoloženje mi je opet splasnulo.

Nekoliko metara dalje, netko mi je stao na put. Poznate, fora cipele s debelim bjelim đonom. Gledala sam ih jučer na ekranu cijeli dan. Štaa? Pogledam gore, Dr Joe. Skinuo mi je slušalice s glave i rekao: NO! Promijeni svoju energiju. Nećeš ovo promjeniti materijom, promijeni svoju energiju! Budi ona koja želiš biti, budi nepobjediva!

Bam. Ovo je bio energetski rendgen. Osjećala sam se uhvaćena na djelu. Tako svakodnevno sabotiram samu sebe. Posramila sam se. Joe je otišao dalje a ja sam se šutnula u dupe: zahvalnost! Da vidimo: pomislila sam na Gašpija, na Pusiku, na braću, tatu, prijatelje, sjetila se da sam u j** Parku Slapova Niagare! Zamislila sam da koračam u svoju budućnost i da me svaki korak udaljava od svih sranja u prošlosti.

Meditacija je završila na dijelu vidikovca za slapove. U meditaciji sam svako malo zastala, pogledala slapove i upijala očaravajuću silinu te vode i prizora koji izaziva strahopoštovanje prema majci zemlji. Zvuči teatralno ali izgleda vrlo silno, vjerujte mi. Kao da sam upila tu energiju, moji koraci više nisu bili teški i popraćeni umorom. Kao da sam u tom parku ostavila težinu svoje prošlosti i tijela, koraci su mi se povezali i sve je postalo nekako lakše i prirodno. U dvoranu na predavanje ušla sam na nogama. Na putu do svog mjesta dobila sam aplauz i zdušno navijanje u američkom stilu. Svi su primjetili promjenu a ja sam bila sretna što sam nakon dugo dugo vremena poželjela hodati.

Kad smo se vratili u New York, prijatelj kod kojeg smo spavali rekao je: “Pa ti si se promijenila. Bolje hodaš.” Penjućise u njegov stan, krenula na četvrti kat pa me zaustavio rekavši: “E pa o tome ti govorim. Nisi ni primjetila da smo već stigli”.

Desio se neki klik. Osjećam sam se stotinjak kila lakša. Ali nije toliko promjena koja se vidi nego koju ja osjećam i primjećuju drugi. Energetski + male promjene kao – mogu pljeskati!! Svaki dan otkrijem još nešto.

Promijeni energiju – postala je najčešća misao koju imam. Mantra s kojom zabavljam mozak da ne misli na gluposti je: kako može postati još bolje?, i Što je sve moguće?

Odlučila sam ne ići na radionice sve do još vidljivijih promjena jer me sram Dr. Joe-u izaći pred oči dok ne promjenim svoju energiju. Ali možda je to zaključak. A zaključak ograničava. Tko zna što će biti?!Bolje mi je da se pitam: što je sve moguće?

Jučer mi je kao grande finale priče o ovoj mojoj energetskoj promjeni, došao poziv iz budućnosti: slovenski POP TV pozvao me da budem sudionica u showu Ples sa Zvijezdama. Kaže cura iz castinga da je čula da sam imala neke poteškoće ali da na slikama izgledam sijajno.

Poziv iz budućnosti. Pitam se, stvarno, što je sve moguće?

Share to:

Pretplati se!

Pretplati se na blog putem e-pošte i budi obaviješten o novim člancima

Slažem se da se ova e-mail adresa koristi za prijavu na newsletter