“Neki” ljudi

Objavljeno, 18.1.2018. | Blog

Prije nego što nešto kažete, promislite hoće li to biti ljepše od tišine.

Razmišljam o toj rečenici otkad sam je pročitala na Facebooku prošli tjedan i shvatila sam da to pogotovo vrijedi za mene i možda je najbolje da si to napišem kao podsjetnik na ogledalo.

– To pogotovo vrijedi za neke ljude – bili su česti komentari ispod objave.

Neke ljude. Svi se bave nekim ljudima. Tko su ti neki? Pa ja mislim da smo to svi mi.

Neki ljudi ti kažu da dolaze za pet minuta i dođu za pola sata. – jesam li ja to ikada napravila? Iskreno, jesam.

Neki ljudi ti se kunu da “neće nikad više” pa opet to naprave. – jesam li ja ikada? Pa normalno da jesam.

Neki ljudi se pretvaraju da su to što nisu. – A ja? Možda ne sada, ali jesam li ikada? Jesam.

Neki ljudi su fakat idioti. – A ja, nikad nisam bila glupa(va) i zbunjena, ili imala idiotske reakcije?

Neki ljudi ne peru ruke nakon wc-a…

Mogla bih tako unedogled, a nema baš smisla.

Shvaćam da sam “kriva” za većinu toga što zamjeram nekim ljudima.

17:38 tata, krenuli smo. Zovem te kad pređemo granicu.

17:41 Jo! – odgovara mi tata.

Na granici Bajakovo bili smo u 21:39. i više nisam osjećala noge. Inače od Beograda do granice ima sat vremena. Vozač kombija autoprijevoznika kojeg sam odabrala zato jer putnike vozi od vrata do vrata, nije upalio grijanje i rekao nam je:

– Ne mogu upaliti grejanje jer ću da zaspem. Žao mi je, noćna vožnja, strpite se malo. Upalit ću vam kasnije kad popijem kafu.

Za čudo, hladnoća me je potakla na zbijanje šala umjesto na slom živaca (što pripisujem tome da sam postala 51% bolja.)

– Neka, biramo život. Pravit ćemo se da je toplo. Kad smo već kod toga, jel’ možete malo otvoriti prozor, sparina je.

To je zabavljalo ostale putnike a meni je davalo polet:

– Koja je šifra od wifija?

– Jel’ može barem podno grijanje?

– Onaj autobus iz “Ko to tamo peva?” je imao peć na drva i šlager pevača! Možete li nam barem nešto otpjevati?

Oko ponoći, stali smo na benzinsku da vozač popije još jednu kavu. Svi ostali putnici bili su tihi kao bubice i stoički su podnosili put u hladnom kombiju, a ja sam bila ponosna na sebe i vidjela kako je moj uspjeh nekom normala. Iliti: mali korak za čovjeka, veliki za čovječuljka (mene). Sjedila sam pored simpatične žene koja je odlazila u Beograd na edukacije i neumorno smo razgovarale 9 sati. Rekla bih da je to bila korisna razmjena gledišta iako se u nekim stvarima ne slažemo, obje smo se osjećale OK s tim. Evo opet dokaz meni da nije ni bitno imati istomišljenika za ugodan razgovor.

Kadra smo u 02:15 ušli u Zagreb i vozač je počeo dostavljati putnike po zagrebačkim adresama, moja suputnica i ja odlučile smo izaći na prvoj postaji na Ravnicama i pozvati taksi da si skratimo muke. Stopala više nisam osjećala i izlazeći iz kombija stala sam bočno na desno stopalo i dobro ga nagniječila. To mi je valjda napokon diglo živce; bila sam umorna, pospana, promrzla i 5 sati kasnije na odredištu nego što je bilo planirano.

Kada sam u 02:50 ušla u stan i još pola sata grijala noge da mogu zaspati, protrnula sam od jedne pomisli i oblilo me kajanje. Sjetila sam se da je jedna žena rekla da ona i njezin sin izlaze u kvartu preko puta mojeg. PA, MOGLA SAM IH POVESTI!

Neki ljudi misle samo na sebe… – sjetila sam se te rečenice i shvatila da svi mislimo samo na sebe kada su okolnosti neugodne i nama zavlada program preživljavanja. Draga gospođo, ako ovo čitate, jako mi je žao, znam da vam to baš ništa ne znači i ne može nadoknaditi moj propust.

Dug je put ispred mene…

Share to: