English

Najtamnije je prije zore

Objavljeno, 28.5.2019. | Blog

I tako ja hodam svijetom i susrećem ljude. U mom svijetu, nema prepreka, ne očekujem loše pa mi se loše ni ne dešava. “Uštimana” sam na dobro i na čuda. Dok ovo tipkam, desilo mi se jedno prilično veliko. Ali o tome ću pisati kada za to dođe vrijeme.

Umjesto dva sata leta i još po sat vremena na aerodromima, u Berlin sam stigla nakon 10 sati puta jer je avion u Beču bio neispravan pa sam 5 sati čekala drugi. Dok sam sjedila ispred “gate-a” primjetila sam komešanje ali sam slušala audio knjigu i sjedila na super udobnoj fotelji koju nisam htjela izgubiti pa nisam ni primjetila da su skoro svi putnici za Berlin nekamo otišli. Nisam se zabrinula jer nitko iz asistencije nije došao po mene (i zato jer imam povjerenje u život), i samo sam se još udobnije zavalila u fotelju nadajući se da ću zadrijemati ali prišao mi je jedan čovjek, gospodin nešto stariji od mene, misleći da mi treba pomoć i pitao me da li znam što se događa sa našim letom. Kada mi je ispričao da je naš let otkazan i da smo dobili novi let za 5 sati i vouchere za večeru, rekla sam mu da mi u tom slučaju samo treba društvo za večeru.

Otišli smo do restorana a on je otišao po našu hranu a ja sam razmišljala o tome da se nadam da moj smjeli poziv da mi se pridruži neće biti pogrešno shvaćen. Gledala sam dugi red putnika ispred aerodromskog restorana i nekako se utješila da smo svi mi ovdje ljudi kojima kasni let i trebamo si skratiti vrijeme čekanja.

Nisam bila gladna pa sam popila dva mala (i jako fina) bečka piva a čovjek je jeo pizzu. Razgovarali smo o svemu i svačemu. Voljeli smo neke iste knjige i autore i pričao mi je o svoja dva duhovna učitelja iz “naših krajeva”, a u Zagrebu je bio samo jednom, i to na sessionu kod “Brace” koji kaže da mu je pomogao. Pričala sam mu o moći našeg podsvjesnog uma i da mu je pomoglo njegovo vlastito uvjerenje da će mu Braco pomoći. Kao placebo koji je samo šećerna tabletica ili fiziološka otopina ali pacijentovo uvjerenje u njezine iscjeljiteljske moći čini čudo. To mu se činilo ili prihvatljivim ili je samo želio nastaviti razgovor. Bio je intelektualac sa jako zanimljivim zanimanjem čiji naziv ne znam ponoviti, ali primjetila sam snažnu naklonjenost misticizmu i magiji. Da je žena, zaključila bih da prakticira nekakav moderan Witchcraft iako to ne prakticiraju isključivo žene.Moj “osjećaj u trbuhu” govorio mi je da je ovaj čovjek OK. Rekla sam mu da me to privlačilo kad sam bila mlađa ali sada mislim da je znanost jezik modernog misticizma i da mi nije dovoljno znati da je nešto moguće već da me zanima kako je to moguće i kako to mogu postići sama. On mi je pričao o tamnim energijama koje ponekad osjeća na nekim mjestima i kako ga je to jednom prilikom pratilo u avion, a ja sam mu rekla da mislim da postoji zaista sve u što vjeruje, ali da ja osobno ne vjerujem u to. Ne vjerujem u tamu – to je samo odsustvo svjetla i ne vjerujem u zlo, za mene je to samo odsustvo ljubavi, s čim se složio i prebacio temu na njegov neobičan hobi, ali prije nego je uspio reći što je to, dobili smo poziv za ukrcavanje.

Bio je toliko ljubazan da mi prepusti svoje sjedalo na početku aviona i sjeo na moje mjesto na kraju aviona. Tako sam završila između dva muškarca od kojih se jednom spavalo čime je nadahnuo i mene ali drugi muškarac je bio vrlo raspoložen za razgovor.

U posljednje vrijeme vježbam ljubaznost i razumijevanje. Mislila sam, sat i dvadeset minuta leta nije dugo, Ali nakon što sam pogledala 50ak fotografija njegove pokojne mame koja je po njegovom mišljenju, u mladosti, sličila na Ingrid Bergman, naručila sam čašu crnog vina.

Sletili smo u Berlin i pored one trake za kofere, našla sam se u društvu trojice muškaraca: onaj neobični “Magi”, “sin od Ingrid Bergman” i moj aerodromski asistent. To je sve gledao moj brat iza stakla čekaonice i smješkao se jer je gledao kako ih sve međusobno upoznajem. U ovakvim trenucima osjećam se zarobljeno u svom tijelu jer nemam opciju da samo nestanem ili odjurim iako to želim. U trenutku kada su moj asistent i “sin od Ingrid Bergman” otišli po moj i svoj kofer, gospon “Magi”posegnuo je u svoj kovčeg i izvadio hrpu papira na kojima su bili neobični nacrti i upute pune neobičnih simbola. Tada mi je rekao da je slobodni zidar i da između ostalog ide na sastanak sa Berlinskom ložom. Rekla mu da ovo postaje kao neka priča iz filma.

Za nekoliko minuta su se opet sve troje našli pored mene i ja sam krenula prema izlazu. Međusobno smo se oprostili a brat i ja smo otišli njegovoj kući.

Drugi dan su moj brat i njegova žena otputovali u Nizozemsku pa sam ostala sama. U posljednje vrijeme jako teško hodam pa sam se ustrtarila da ću provesti dva dana u stanu. Sjetila sam se DJane Natalije koju sam upoznala prošle godine u parku ispred kuće a prišla mi je jer je vidjela da imam Multiplu Sklerozu po načinu na koji hodam (i ona ju je imala). Natalija mi se odmah javila i za sat vremena se nacrtala kod mene (kao neki anđeo), sa sastojcima za “zlatno mlijeko”, protuupalni napitak od rižinog mlijeka, đumbira, kurkume (jako puno kurkume) i crnog papra. Napravila mi je to i provele smo divan dan u parku pored rijeke a poslje sam je odvela u moj omiljeni Indijski restoran na večeru (na jelo bogato kurkumom).

Sutradan sam provela dan s mojom malom frendicom Gitom i njezinim roditeljima a navečer mi je opet došla Natalija pa smo slušale njene mikseve do ponoći. Danas sam svratila do hrvatskog restorana Split na odličnu kavu (što je u Njemačkoj rijetkost) gdje radi moja prijateljica i poslje toga sam otišla na večeru s bratom i njegovom suprugom u Kurdski restoran na njihove divne delicije.

Pregledi:

U Njemačkoj imaju uzrečicu: nikad ne vjeruj doktoru! – i baš to sam imala na umu dok sam slušala užasne prognoze od kojih bi iznenadna smrt zvučala najbolje. Iz posljednje “neuro praxis” brat i ja išetali smo dosta potišteni – on zbog mene a ja zbog njega jer on ne zna da meni nije teško kako izgleda, ali kako se taksi odmicao prema gradu, sa svakim kilometrom, kao da mi se bildao inat.

Dobra stvar je da mi u Hrvatskoj nude opciju terapije koja je kažu najjača i najefektivnija iako su rekli da vjerovatno neće djelovati kod mene. Prekasno je, zakasnili ste, ne možete i slične izjave slušala sam kamenog izraza lica a u sebi mislila: ok, it’s on! Saznala sam i da je MS prava zlatna koka za farmaciju jer su ti lijekovi užasno skupi a pacijenti su na njima doživotno. Terapija koju mi je neurologica preporučila u Hrvatskoj košta toliko da ne mogu ni izgovoriti i bit će to pravo čudo ako mi je HZZO odobri ali svi kažu – vjerovatno neće djelovati. Vjerovatno, nevjerovatno, pa vidjet ćemo, zar ne?

Preostaje mi samo ovo što već radim. Epigenetski signaliziram gene za zdravlje i potiskujem gene za bolest. Sutra idem kući i nema predaje. Kažu da je najteža bitka u svakom ratu pred kraj, a znamo da je najtamnije prije zore.

Putnici kroz vrijeme i svijetove reći će vam jednu stvar. Gdje god da su bili samo su jedan kofer nosili sa sobom: same sebe. i zato ne bježi nikuda, nema mjesta gdje sebe nećeš ponijeti. Svoje boli i strahove razriješi u sebi, na kućnom pragu. Onda je predivno putovati. Bez težine kofera….

Ana Bučević

Share to:

Pretplati se!

Pretplati se na blog putem e-pošte i budi obaviješten o novim člancima

Slažem se da se ova e-mail adresa koristi za prijavu na newsletter