Mir fakat počinje sa “ja”
Objavljeno, 27.7.2018. | Blog/VlogSjedim na balkonu u Berlinu, okružena multi-kulti susjedima, opijena mirisom dinstanih gljiva iz kuhinje – večere koju nam moj brat Bubo i njegova supruga Lorke upravo spremaju. Naš tata je na cjelodnevnom izletu u Weimarru gradu bogate kulturne baštine i domu pjesnika, pisaca, umjetnika i filozofa poput Goethea, Schillera, Schopenhauera, Shumanna, Wagnera, Nietzchea, Thomas Manna, Vasilija Kandinskog i između ostalog – rodnom gradu pokreta Bauhaus. Impresivno, ha? Ja sam to propustila jer sam mrtva umorna od ovih pet dana ovdje: avanturističkog parka, bratovog rođendanskog tuluma, jučerašnjeg kupanja u Schlachten See i posjeti nekim dragim prijateljima. Tatu bih samo usporavala a sin mi još nije zainteresiran za kulturno uzdizanje pa mu to doziramo da nas tinejđer ne zamrzi. Ipak je lik na ljetnim praznicima a ja mu dok je samnom želim ostati u dobrom sjećanju. Ovo nam je 2 put ovdje kao obitelj (meni 4.) pa smo muzeje i to već obavili. Sada samo party za ekipu.
Neki dan smo nakon rođendanskog tuluma u parku koji je bio sjajan i gdje sam prvi put vidjela “Flunkyball” – možda najbolju društvenu igru ikad o kmojoj možete dosta saznati na internetu a ima i videa. Bili smo u karaoke klubu gdje smo iznajmili kabinu – to je kao privatna soba gdje svira muzika koju izabiremo i sin me učinio ponosnom kad je s mojim burazom pjevao Drakeov Hot Line Bling i uz to plesao kao Drake.. strašno smo se nasmijali, karaoke su urnebesne! Spoznala sam i da me jedno pivo toliko umori da jedva vučem noge ali da 4 gin-tonica čudesno djeluju na mene da poslje toga oko 2-4 ujutro hodam ko balerina. OK, ne baš, ali tolika je razlika da mi je sin predlagao da stalno pijem :))) Super je što smo glatko ušli sa četrnaestogodišnjakom rekavši da mi je to mlađi brat (što mi je užasno laskalo, ali ok, bio je mrak i moja “beba” ima 187 cm) a najbolje od svega je što mi je sin divan dečko koji uvijek ima jedno oko na svojoj klimavoj mami i uvijek skoči da mi pridrži ruku, vrata, prati me na zahod i čeka ispred njega. Mislila sam samo na ovo: Onih 13 sati u rodilištu se isplatilo! A tu ga sad mogu beskrajno hvaliti jer on ne čita moj blog.
Odlučila sam se odvažiti i na avantura park gdje sam prošle godine samo ljubomorno promatrala sina koji se verao kao majmun. Nadala sam se da će me pustiti iako hodam uz pomoć štapa i već i hod po tlu mi je izazov, ali imala sam sreće – ljubazna gospođa koja je tamo radila bila je fan Dr Joe Dispenze i Bruce Liptona i rekla mi je da misli da nema ništa bolje za moj mozak i moj duh od toga. Park je bio veći izazov nego onaj na kojem sam bila nedavno na radionici Dr Joea i nisam imala Petru, ali napravila sam pet stanica i malaksala odustala. Gospođa mi je rekla da sam joj popravila dan i da se nada da će me vidjeti za godinu dana kada ću moći još više. Nisam bila zadovoljna, ali odmah sam se sjetila da je to moja stara strogost i grubost prema samoj sebi i umjesto toga, zamislila sam da sam sama sebi dijete i nježno se pohvalila. Osjetila sam i zahvalnost prema ovoj meni koja ipak nikada ne odustaje.
Često sam odlazila u park nasuprot zgrade od brata, odmah iza zida (West side gallery) na obalu rijeke Spree. Tamo sam srela nekoliko zanimljivih ljudi ali najzanimljivija je bila jedna DJane Natalja iz Latvije koja mi je ptišla da me pita imam li MS nakon što me vidjela kako koračam bosa po travi. Razmišljala sam o tome kako se međusobno prepoznajemo. Ona mene barem, jer ona je sportašica i nema nikakve tjelesne simptome. Ali lijepo smo razgovarale i pronašle mnogo psihičkih sličnosti. Pozvala me na svoj nastup (vrti Deep House) ali taj dan je bio bratov tulum pa smo postale frendice na facebooku.
Htjela sam vam reći da je ovo jedan od najčudesnijih gradova koji sam doživjela i da sam jako zadovoljna što mi se brat doselio baš ovamo. Pun je grafita, ljubavi i šašavosti i pretpostavljam da je to tako baš zbog dubokih rana prošlosti – poput neke ogromne kintsugi zdjele od 4 miliona stanovnika kojoj kao da su rane pokrpane veseljem i prihvaćanjem različitosti.
Sa nama je i naša čivava Pusa koja je skužili smo, strah i trepet vozača Ubera koji je se upravo groze. Vjerovatno to ima veze sa njihovom kulturom (većinom su ausländeri) u kojoj su životinje prljave ali čim je vozač pripadnik 2. generacije doseljenika i već je pravi “Berliner” – stvar je potpuno drugačija i ti joj dopuštaju da im sjedi u krilu jer je “süß” (slatkiš). Ali fascinantno je da smo baš sjeli u Uber jednog vozača koji je čim sam stavila štap zavikao: “Ja vas poznajem! Ja sam vas već vozio u onaj hotel!” Sjetio se čak i kada je to bilo u Svibnju pa sam bila oduševljena. To se događa rijetko čak i u Zagrebu. Ovdje svom štapu zahvaljujem popularnost.
Već je ponoć. Sutra, zadnji dan, idemo na izlet na Baltičko more ali u Poljsku jer je moj tata voli a Gašpi i ja nikada nismo bili tamo. Moj sin je kod mene već skoro 3 tjedna i moram reći da uživam u našem odnosu. Ne samo s njim, svi odnosi u mom životu dobili su novo ruho otkad sam se promijenila. Mir fakat počinje sa ja. Aufviedersehen!