English

Maturalac na Mallorci

Objavljeno, 22.4.2019. | Blog

Najvolim pisati u kafiću u žamoru ljudi ali to podrazumijeva i ugodnu glazbenu podlogu a o ukusima se ne raspravlja pa, (THE NEW NORMAL:) na ušima furam ogromne slušalice kojima piči moja mjuza. Kakva promjena! Umjesto da pizdim i nerviram se što uvjeti nisu onakvi kakve bih htjela, sada sama radim uvjete po svom ukusu i četrdesete su baš to što sam željela: vječni maturalac ali s mozgom, vrhunskom hranom i vinom i glazbom, okružena vrhunskim ljudima koji me inspiriraju da budem svoja najbolja verzija sebe a kada ih nema oko mene – sama! Bolje mi je moje društvo nego ono “reda radi”!

Mi, polaznici tih Joe Dispenzinih radionica, povratak u svakodnevicu zovemo povratak u 3D i on nikako nije lak ali naša namjera da ostanemo “u svom snu” ili “viziji budućnosti” otvorenih očiju je još čvršća i skoro da nas boli kada se uhvatimo u mislima i postupcima koji pripadaju prošlosti.

Htjela sam blog zapravo napisati jučer ali sam čekala da mi se slegnu dojmovi čudesnog maturalca u Španjolskoj. Jučer sam sve te dojmove i osjećaje nosila u sebi (opet NOVO NORMALNO za mene), podijelivši ih samo s tatom (šturo ali dovoljno da ih on razumije jer ne brije na kvantni model realnosti) i sa mojom raskošnom freundin Mary koju je zanimalo kako mi je bilo. Ostatak dana sam uživala u novootkrivenoj tišini i u pauzama između misli koje su baš ono najljepše u svakom toku misli (bilo napisanom ili izgovorenom) a čak i u glazbi, zar ne? Ta spoznaja mi je došla dok sam pametovala jednoj djevojci, Tatjani, koja je na kraju ovog “maturalca” postala moja nova prijateljica, koja je vrlo emotivno prepričavala neki događaj iz svoje prošlosti. U njoj sam prepoznala sebe i naglo sam ustala sa klupice ispred bazena gdje smo pile kavu na dan registracije prije seminara Dr Joe Dispenze na Mallorci, da joj pokažem što sam sebi napravila emotivnim prepričavanjem svoje prošlosti i ponovnim proživljavanjem tih događaja koje sam prepričavala. Objasnila sam joj da sudu tako nisam bila 6 godina jednom mjesečno, nego svaki dan, baš svaki put kada sam o tome govorila. Moj teatralan ustanak s klupice na moje nesigurne noge (poput onih od tek rođenog bambija) je snažno djelovao na nju.

Wow, ne mogu vjerovati da je to moja 5. radionica s Dr Joe Dispenzom u nešto više od godinu dana! Probudila sam se u svom snu, baš kako Dr Joe voli reći, a emocionalna Tatjana mi je došla da se podsjetim da je sjećanje bez emocionalnog naboja – mudrost.

Srebrni i Jace Dispenza

Nakon toliko uzastopnih radionica, broj ljudi koji me prepoznaju na njima povećao se toliko da sam se osjećala kao da sam među rodbinom na zasluženom odmoru – samo za dušu jer za naša tijela i mozak to nije bio odmor već zanavljanje (iliti upgrade). Samnom je i ovaj put naravno bio señor Srebrni, moj anđeo bez vidljivih krila a vrlo opipljivih super moći. Radionica se ovaj put odvijala u još zatvorenom resortu na Mallorci gdje smo jako osjetili ciklonu koja je pogodila cijelu Evropu pa i ovaj otok s hotelima bez grijanja budeći se u 6 ili u 4 sa hladnim nosom ispod svih deka koje smo mogli naći i u odjeći, ali svi mi već dobro znamo kako je izlazak iz zone komfora put majstora.

Srebrni je kao pravi vitez logistike unajmio invalidska kolica za mene jer su udaljenosti između hotela, restorana i šatora za predavanja bile velike i da ne gubimo vrijeme u transportu, te za nošenje deka i prostirki (za 30ak sati meditacija kopje smo odradili), posjeo me u prijevozno sredstvo kojeg sam se od dobivanja moje dijagnoze grozila jer su mi tada doktori prognozirali baš njih. Nakon godina meditacije i rada na sebi te potpune promjene svoje energije i promjene stava da sam žrtva života – shvatila sam da mi neće pasti kruna s glave ako sjednem u njih i zahvaljujući tome sam dobila novu perspektivu i zahvalnost da to praktično pomagalo još uvijek mogu koristiti ako to želim a ne iz potrebe – a to je bilo baš oslobađajuće i divno. Srebrni je tako gurajući me trenirao noge i jurio samnom tako brzo da sam u zavoje ulazila na stranjskim kotačima smijući se toliko da me bolio trbuh. Izmislila sam i trubu ( bi-biiip ustima) koju sam koristila za upozoravanje šetača ispred nas i tada smo se Srebrni i ja toliko smijali da bismo zarazili i ljude oko nas. On je bio moje ruke (donoseći mi tanjure s hranom u restoranu, i moje noge na mlazni pogon! On je bio i aktivni sastojak mog smijeha a jedna djevojka mi je rekla da sa tim osmjehom i u tim kolicima izgledam kao kraljica na tronu a da je taj moj štap kao žezlo.

Ovaj put nam je Team-leaderica bila moja draga Petra Brzović koja je u godinu dana napredovala u jednu od najbližih suradnika mog doktora. A kako i ne bi? I ovaj sam put, zahvaljući njoj, na izazovu, (izazovi služe za izlazak iz zone komfora i nametnutih ograničenja koja su uglavnom samo u našim glavama), nadišla samu sebe i uz njen coaching dok sam bila na 10 metara visine savladala izazov iako me desna noga uopće nije slušala! Bila sam veća od uvjeta i svojih ograničenja i popela sam se na tih deset metara visine, skočila u “nepoznato” i ostavila svoju prošlost na zemlji.

Petra Brzović (Team leaderi furaju plave kape)

Ovaj put je na radionici bilo 42 ljudi iz Hrvatske i još nešto više od 52 zemlje – ukupno 1300 ljudi. Ako računamo Team leadere, asistente i dobrovoljce – oko 1500 superljubaznih, susretljivih ljudi otvorenog srca u savršenoj koherenciji. Hrana je bila izvsna, svega je bilo u izobilju i na ništa se nije trebalo čekati. A kakvi divni ljudi su ti studenti od Dr Dispenze – to vam ne znam dočarati.

Srebrni je bio jedini muškarac u timu žena s kojima smo objedovali i svakoj je “ukrao” srce a nekima vratio vjeru da mladi muškarci otvorenog srca itekako postoje. On je pak bio očaran smirenom mudrošću i ljepotom žena 50+ a i ja: ako tako izgleda budućnost – veselim se!

Ah, moram se još pohvaliti da mi je Dr Joe vidjevši me u publici prišao i rekao: drago mi je da si tu!”, što me potpuno ošamutilo pa samu zahvalno stisnula ruku zaboravivši na upute da ga ne dodirujemo dok drži predavanje da ne izgubi nit. No on mi je toplo vratio stisak i nastavio kao da se ništa nije desilo.

Opet je bilo puno iscjeljenja i mističnih događaja od kojih je meni najluđi bio Jeronimo sa kroničnom aritmijom srca koji je prije prvog dana završio na hitnoj a treći dan znojan skakao i plesao u pauzama iako godinama nije smio ni brzo hodati. Njegovi problemi sa srcem koje je desetljećima imao nestali su.

I još nešto predivno. Nakon jedne meditacije kad je Dr Joe rekao da zagrlimo osobu pored sebe, ispalo je da sjedim na rubu i da se jedina osoba pored mene već grli s nekim pa sam zagrlila samu sebe kao što to radim često otkad se volim. Tada mi je prišla jedna žena i rekla:

– Nešto mi je “reklo” da te moram zagrliti.

Pogledala sam joj karticu s imenom i rekla:

– Maria! Isto kao i moja mama! – a ona je rekla:

– Evo me, došla sam te zagrliti !– I prasnula u plač i rekla:

– Oprosti, ne znam zašto sam sada to izgovorila! – na što sam ja počela plakati i grliti je znajući da grlim energiju mame koja ju je poslala k meni. Kada sam Marii uspjela izgovoriti da sam samo to htjela, da mamu zagrlim još jedan put jer je stalno susrećem u meditacijama (baš mama mi je prije 10 godina otkrila Zero Point Energy field i susrećem je tamo redovno), i nakon toga smo Maria i ja još dugo plakale i smijale se od sreće i zahvalnosti. Ludo. A Maria mi je kasnije rekla da je to za nju bilo čudesno i gotovo vantjelesno iskusvo.

Znam da je ovaj blog dug ali je istovremeno i tragično prekratak i štur da opiše moj čudesni 5D maturalac. Oprostite.

Jako sam zahvalna.

Moj život je prelijep.

Share to:

Pretplati se!

Pretplati se na blog putem e-pošte i budi obaviješten o novim člancima

Slažem se da se ova e-mail adresa koristi za prijavu na newsletter