Neki dan sam vidjela zanimljiv tvit: Interesantno je kako svatko ima mišljenje, a vrlo malo njih osnovna znanja. Ka – buuum! To me je podsjetilo na staru uzrečicu: Mišljenje je kao šupak, svatko ga ima. He – he. Ali to je tako i nije nimalo ugodno kad ljudi imaju mišljenje o vama, a nisu u vašoj koži, i nikako ne mogu znati sve i zato – nikako nemaju pravo na mišljenje o tome što biste vi “trebali” napraviti sa SVOJIM životom. Ne. To je jednostavno nedopustivo i nepoželjno bez obzira na izgovore da je to “zbog brige za vaše najveće dobro”. Ne. Isto tako, ni vi si ne smijete dopustiti da imate bilo kakvo mišljenje o ičijem životu, time mislim i na vašu djecu – ona nisu tu zato da ostvare vaše snove nego svoje. Mi roditelji smo tu da budemo vjetar u krilima svoje djece, a ne uteg i lutkar – dijete nije naš projekt.
Neki dan sam gledala svoju najdražu emisiju “Život na vagi” – koju sam jedva dočekala u Hrvatskoj, pogledavši prvih 15 sezona “Biggest Looser” na netu.
Većina ljudi ne kuži moju fascinaciju tom franšizom, ali ja mislim da su ti ljudi i ta emisija beskrajno nadahnuće i inspiriraju me da i ja budem ustrajna na putu prema svojim ciljevima. U prvoj emisiji 2. sezone, došlo je 18 ljudi teških zajedno više od 2 i po’ tone. Debeli ljudi. Svi imamo mišljenje o njima. Marijana (Batinić) ih je pitala što ih je to dovelo u “Život na vagi”? – i vjerujem da je velika većina nas bila iznenađena/ganuta/potresena… pričama kandidata. Te kile skrivale su prave (emocionalne) ožiljke i rane, i pomislila sam kako zapravo svi mi bijemo svoje bitke u sebi. Na meni se ne vidi da imam patološki odnos prema hrani, koja mi je utjeha. Osvijestila sam taj svoj oralitet i sada mi se rjeđe desi da sam ovisna o nekoj hrani jer postajem svjesnija što si time radim. Ali ipak mi se desi. Prošle godine, kada sam zbog protokola bila na strogoj dijeti bez škroba, i voća, kada su mi napokon u ishranu uveli orašaste plodove, jela sam kilu indijskih oraščića svaka tri dana. Kilu, da. Ove godine bila sam opsjednuta cheesecakeom, a prošli mjesec sendvičima od vratine iz lokalne pekare. Jep. Takva sam vam ja. U onom višegodišnjem ludilu na sudu, povrijeđena, uplašena i očajna, tješila bih se šećerom i krafnama. Znala sam govoriti: “Normalnim ženama bi od toliko šećera narasla guzica, a ja sam dobila upalu mozga”. Prežderavala sam se šećerima i nahranila “Mordor” (bakterije, viruse i parazite) u sebi. Tako da mi je doktor nakon antibakterijske i antivirusne terapije rekao: “Gospođo Marić, šteta što se niste ‘tješili’ alkoholom – danas biste bili zdrava žena!”. S cirozom jetre i malo dotrajalija u licu, ali hodala bih kao balerina.
Neki dan je u novinama bio tekst o Kintsugi – predivnoj Japanskoj umjetnosti popravljanja slomljene keramike zlatom, srebrom ili titanom. Jer, ako je nešto slomljeno, ne znači da je zauvijek izgubljeno. Ta divna tehnika popravljanja slomljenog posuđa daje tim uništenim predmetima “novi život”.
“Kintsugi se suprotstavlja porivu da se uništeno obnovi tako da se ne vidi da je do loma uopće došlo. Misao vodilja čitavog koncepta jest da će nakon popravka kintsugi tehnikom predmet biti bolji nego da je nov i da će se tako istaknuti njegova povijest.”
Takvi smo i mi. Zamislite samo, pliz. Zamislite da smo svi ovakve predivne razbijene posude, i da naše zlatom zavidane pukotine blistaju raznim (različitim koliko nas ima), i predivnim šarama. Pa kaj nisu baš najljepši oni ljudi koji su se uspjeli sastaviti i žive nove živote, a njihove “rane” su im dale patinu i pedigre? Meni jesu. Baš oni.
Suosjećanje se vježba i donosi nam još više suosjećanja i razumijevanja sebe i drugih. Empatija je nešto što imamo od malih nogu, kao osnovnu opremu, a može se i vježbati i tako zanavljati svoj OS. Volim tu usporedbu, šta ćete.
Jedna super tehnika je izgovaranje rečenice: I to sam ja. Jednom, početkom ove godine, ušla sam na kavu u kafić ispred bolnice u Vinogradskoj. Bio je pun. Prijateljica i ja našle smo mjesto i moja neodgojena čivavica skakala je po našim krilima a kada je vidjela da je stariji gospodin izvadio pecivo, otišla je do njega i stala mu prednjim šapama na butine. Čovjek je dobio slom živaca:
– Maknite tu životinju s mene!
Stara Anđa bi sada s njim ušla u fight i bilo bi tu svašta. Stara Anđa bi jedva dočekala verbalnu šoru i prepucavanje. Taj put sam se samo sjetila te tehnike i probala je: I to sam ja. I ja sam toliko puta bila bezobrazna i osorna prema strancima. Tko zna što ga muči? Možda mu je supruga na teškoj operaciji ili mu se dijete bori za život? Možda mu je pauk odnio automobil još uz sve to… Razmišljala sam tako ponavljajući “i to sam ja”, i ja sam ponekad takva. Suosjećala sam s njim. Za samo nekoliko minuta, čovjek je ustao i izašao iz kafića. Nisam se “spustila” na njegovu vibraciju konflikta, pa nije imao što drugo, nego da se makne. Probajte sami, fakat čudesno.
Ljudi su krhki poput stakla i keramike. Neki od nas su krhke čaše od kristala, a neki otpornije zdjele od keramike. I svi mi nosimo ožiljke. Budite ljubazni prema ljudima. Tko zna s čime se oni bore? Budite onakvi prema drugima kakvi biste željeli da ljudi budu prema vama. Ne možete fulati ako počnete od sebe.L