Izlet u prošlost

Objavljeno, 12.3.2018. | Blog

S izleta u nepoznato vratila sam se prepuna dojmova i nastavila “surfati” svojim valom promjene. Dobro sam se osjećala pa sam se “šutnula u guzicu” i prionula na posao.

Napravila sam tablicu, dala imena svojim vježbama i počela stavljati zvjezdice. Prvih 7 dana je bilo jako teško, osjećala sam veliki otpor, ali iz inata sam ostala dosljedna iako je moj um ludovao ispaljujući rafale misli poput: “Ma daj, odmori se još malo, umorna si, možeš početi sutra, danas nije pravi dan za to, imaš toliko mailova na koje moraš odgovoriti…”, i slično. Sada se postavlja pitanje tko sam tu ja, tko je moj um i tko je taj promatrač? Vrlo zamršeno, zar ne?

Odlučna da izađem iz rutine i zone komfora, prihvatila sam poziv u posjet novoj prijateljici ni ne znajući da sada, otvorena za učenje i uvide, doslovno jurim u susret novima. Kada me Guylain (“Sensei”) pitao kamo idem, rekla sam mu da idem prijateljicu naučiti meditirati, da je to isto korak u nepoznato i da namjeravam i dalje ostati dosljedna i raditi sve promjene koje sam uvela.

– To je jako dobro – rekao je.

Putovala sam preko aplikacije BlaBla Car jer je i to “nepoznato”. Za vrijeme vožnje trudila sam se biti prisutna i sugovornike slušati iz perspektive razumijevanja i ljubavi: oni su ljudska bića kao i ja, prepuni pitanja, strahova i ponekad štetnih uvjerenja. Cijelim putem sam promatrala svoje osjećaje i misli. Stalno sam se pitala: Kako se osjećam sada?, i bez puno razmišljanja samo “osjećala”. Bilo mi je lijepo i samo nekoliko sati kasnije bili smo na moru.

Ines sam upoznala preko Instagrama, a povezalo nas je a) da je umjetnica, b) “hrvanje” s autoimunim stanjem, i c) najviše od svega njena otvorenost prema dubljem sagledavanju uzroka iza svega. Mislila sam da sam u njoj pronašla “sugovornicu”, ali ispalo je puno više od toga. U tih nekoliko dana s njom i njenom obitelji doživjela sam snažnu i rasvjetljujuću ulogu promatračice – tzv. “transfer”. Gledajući njih vidjela sam sebe i svoju obitelj, ali iz neutrane perspektive promatrača koji vidi kako se svi sudionici osjećaju i odakle dolaze njihove reakcije. Bilo je to ludo iskustvo jer su njeni roditelji i fizički i karakterno slični mojima.

Trudila sam se ostati radosna neovisno o događajima oko sebe i svako malo otkrivala još neka duboka i štetna uvjerenja i osvještavala koliko još uvijek analiziram i grčevito se držim prošlosti.

Prvu večer provele smo na tulumu kod njenih prijatelja i bilo nam je lijepo iako je Ines osjećala jake bolove, a ja sam znala da joj ne mogu pomoći i promatrala sam svoju uznemirenost. Prije spavanja meditirala sam sama i poslije sam se pitala hoće li se dogoditi moja namjera puta? Tada sam se sjetila Dr. Joeovih riječi u meditaciji:

A sada otpustite sve što ste zamislili i prepustite višoj svijesti da uredi stvari kako je najbolje…”

(Znam, previše je jednostavno za naš ljudski um koji obožava enigme i zavrzlame, i misli da je previše lagano da bi bilo istinito.)

Drugi dan je Ines loše spavala i boljelo ju je cijelo tijelo, pa sam se ja našla nespremna u silini tuđe boli i osjećaja potpune nemoći.

Vidjela sam sebe prije nekoliko godina i skužila da je puno teže gledati nekoga tko je bolestan nego biti bolesna, iako sam tada mislila da je meni najgore.

Gledajući njih, shvatila sam koliko je mojim roditeljima bilo teško gledati svoje bolesno dijete i da su njihove riječi koje su me povrijedile došle iz mjesta straha i očaja. Pretvarala sam ta sjećanja u ljubav i osjećala sve veće olakšanje.

I Ines i ja volimo biti same pa sam imala vremena za čitanje.

Često se dogodi da čovjeka zbuni ovaj paradoks: postane bogat i sretan ali ta sreća brzo ispari zato što se to iskustvo već dogodilo i ostaje u prošlosti.

Um već zaboravlja taj uspjeh i sada žudi za nečim većim.

Vaš um će uvijek pokušati odgoditi tu vašu životno važnu promjenu zato što voli sredinu koju je stvorio, to je njegova kreacija u kojoj on gospodari i obožava čak i onaj kotač za hrčke kojim često trči.”

Ipak, radost ne ovisi o uspjehu, ali istina je da uspjeh ovisi o radosti. Andrew Carnegie (škotsko-američki industrijalac, magnat i filantrop) jasno je to vidio kad je već s 33 godine odlučio preraspodijeliti svoje bogatstvo iako je i dalje ostao nezamislivo bogat.

Yuri Spilny “The Lion moves alone”

***

Ines je pokucala na vrata moje sobe i ja sam radosno izašla. Dok mi se ispričavala što se loše osjećala, pričajući mi ljutito da je vrlo iznenađena time što joj tijelo odjednom tako reagira i sabotira je – ja sam vidjela sebe u prošlosti, kako strastveno objašnjavam svoje stanje svima oko sebe i sjetila se kotača za hrčke… Kao “kroničar” sam izvještavala o stanju sve oko sebe i stalno analizirala sve što mi se događa (kotač za hrčke). Živo sam se sjećala vremena kad sam bila uplašena i nemoćna poput nje i preplavio me je osjećaj zahvalnosti što sam sada tu gdje jesam i skužila da je možda baš to moja lekcija ovaj tjedan – vidjeti gdje sam bila i gdje sam sada. Wow.

Skuhale smo čaj i pojele suho voće a Ines je poželjela meditirati. Uživala je, pa smo od tada meditirale zajedno: prije spavanja i u 6 i 15 ujutro, nakon čega bi se vratile u krevet i još malo drijemale.

Treći dan: Ines mi je nakon jutarnje meditacije rekla da je dobro spavala i da bismo mogle u obližnji gradić na kavu, u njen omiljen kafić na terasi iznad mora. Bio je prekrasan, ali vrlo vjetrovit dan pa smo sjele u zadimljen kafić pun jedva punoljetnih ljudi s cigaretama u ustima. Mene je to jako nerviralo, no Ines me upozorila da ne trošim dragocjenu energiju. Bilo nam je lijepo i vrlo opušteno zajedno, i odlučile smo popiti rakijicu. Neko smo vrijeme uspješno ignorirale dim sve dok nam nije pozlilo pa smo otišle kući.

Te zadnje večeri dogodio se tzv. Break-trough. Ines mi je rekla da cijelim svojim bićem osjeća kao da je vratila svoju snagu namjere. Dok mi je nasmijana pričala o preplavljujućem osjećaju jasnoće i odsustvu straha, znala sam: Ines je preuzela kontrolu! Te vrečeri prvi je put meditirala sjedeći i obje smo uživale u njenoj pobjedi jer danima gotovo uopće nije mogla sjediti. Rekla mi je da sam sada ja učitelj – što mi je bilo posve neobično jer sam se još uvijek bolno jasno sjećala vremena kada nisam mogla držati kralježnicu uspravno i pretvorila sam i to sjećanje u ljubav.

Čin pretvaranja bolnog sjećanja u ljubav pokušajte zamisliti kao intenzivan osjećaj rasterećenja i sjetite se da opraštamo samo zbog sebe i svoje najveće koristi.

***

Maloprije sam došla doma. Opet sam putovala uz pomoć iste aplikacije i bilo je super iako sam doživjela iskustvo izbjegavanja skoro najsigurnijeg sudara u životu. 9. 3. je moj novi rođendan. Jedna Njemica je na autocesti s dvije trake(!) ušla u škare između nas i kamiona koji smo pretjecali. Vozač, Dr. Miki je super reagirao i da nismo bili u moćnom Audiju s ful opremom, ne bi se izvukli. Ali začudo me ni ovo nije izbacilo iz dobrog raspoloženja koje traje i traje…

 

Yes To All!

 

Share to: