Hello 2018!

Hello 2018!

Objavljeno, 8.1.2018. | Blog

Hello 2018!

Prvi dan 2017, počela sam pisati” dnevnik zahvalnosti” jer mi je trebala nova pozitivna navika i promjena fokusa na lijepe stvari. Bio je to fake it till you make it projekt, najbolja novogodišnja odluka ikad i prva koje sam se držala. Čitam i vidim da počinje ovako: “… bit će zabavno čitati ovo krajem godine.” Yes!

Krajem 2016., saznala sam da dnevno imamo 90% istih misli kao i prethodni dan, što znači da su šanse da se moja svakodnevica promjeni, vrlo male. Tako sam započela svoj eksperiment “dnevnik zahvalnosti”. Sad čitam te postove koji su do sredine godine bilo jako česti i lažni. Unaprijed bih se zahvaljivala na tome što sam željela, a onda se oko proljeća počeo događati taj život i moji su se postovi prorijedili: bila sam prezauzeta življenjem toga na čemu sam se unaprijed zahvalila! Evo, gledam dokaz, crno na bijelo.

Koja dobra ideja je ovo bila! Umjesto promatračice onoga što je, pretvorila sam se u kreatoricu toga što bih htjela. Suluda teorija koju nisam s nikim podijelila osim svojim dnevnikom i sad vidim da je uspjela. Rezultat: potpuna promjena stanja i raspoloženja. Pitam se; je li moguće da, ako sam ja se svojim mislima “pokvarila”, da se mislima mogu i “popraviti”?

Prije sam iza cinizma i crnog humora skrivala činjenicu da se ne znam nositi sa kaosom u koji se pretvorio moj život. Tada još nisam bila svjesna da sve čime okupiramo svoju pažnju (fokus), postaje sve prisutnije u našem životu, i sjećam se kako je sam u jednom trenutku postala toliko tužna i ljuta da mi je svaki plakat na cesti, reklama, luđak za volanom, ma “svaki đukac” mogao pokvariti raspoloženje. Bila sam na milosti i nemilosti svega što se događalo oko mene. Moje raspoloženje i stanje ovisili su o vanjskim faktorima a to je opasno i nezdravo. Ne možemo utjecati na postupke drugih ljudi! Moj fokus na stvari koje me živciraju donio mi je samo još više toga što me živciralo sve dok me moja realnost nije uvjerila da život stvarno je sranje i svijet je postao grozno mjesto, baš takvo kao što sam se ja osjećala: tužna, preplašena, nemoćna, usamljena gubitnica u borbi koja nikada ne prestaje, izgubljena. Osjećala sam se grozno.

Znate li da su emocije kemijski supstrat tijela? One su kemijski odgovor tijela na misli kao npr. seksualno uzbuđenje. A ja sam godinama hranila svoje tijelo kemikalijama tuge, straha i očaja… i uvjetovala svoje tijelo da postane ovisno o njima. (To znam sada). Nenormalno stanje stresa (spremnosti organizma da se bori ili bježi), postalo je moje normalno stanje – a u tom stanju tijelo nema vremena za homeostazu (vraćanje sustava u ravnotežu), nego je spremno na izbjegavanje prijetnje/opasnosti. Slično kao što ni meni ne pada na pamet preuređivanje kupaonice dok postoji prijetnja recimo od potresa ili požara, tako ni moje tijelo nije radilo repair dok je godinama trajalo stanje uzbune, kužite? I tada se počelo ponašati kao običan junkie i ja sam imala iste misli koje su proizvodile iste emocije koje su izazivale iste misli i tako u krug. Vilinsko kolo iz kojeg se teško, ali ipak može izaći.

Navodno je za stvaranje novih sinapsi u mozgu potrebno 21 dan ponavljanja neke radnje. Znate zakaj su vrhunski sportaši tako dobri u tome što rade? Jer su te pokrete puno puta ponavljali i sada njihove sinapse prenose istu rinformaciju i 3000 puta brže nego kod običnog čovijeka. Njihovim je “neuronskim mostovima” toliko puta protekla ista informacija da tijelo već samo zna što treba raditi. Kao kod sviranja klavira, moji prsti još uvijek znaju svirati jednu pjesmu od Bacha koju sam imala za ispit u 6. razredu muzičke, iako se ne sjećam ni kako se zove. A tek vožnja automobila, bicikla, skijanje, savijanje pite, da ne nabrajam na tisuće automatskih radnji kada nama upravlja tijelo. Bodymind.

I tako sam, vježbajući zahvalnost, uvela novu dobru naviku u svoj život i postala vedrija osoba. Mission complete. Zato u ovoj godini želim biti još 50% bolja. Dati još malo više od sebe.

– Zašto baš 51%?- pita me frendica.

– Zato što mi to zvuči realno i dostižno. Ne želim si postavljati ciljeve od kojih ću odustati. Radila sam to i prošle godine, mogu ti pokazati post u “dnevniku zahvalnosti”, i fakat više ne raspravljam s taksistima i postala sam bolja osoba. Trudila sam se malo više nego što bih to inače jer sam imala taj svoj eksperiment i dlučila sam se promjeniti. Namjera + trud = rezultat. Zato, i ove godine, na taj svoj napredak, želim još jedan od 51%.

Protekla mi je godina bila baš predivna. Neka takva bude i ova nova.

Sretna vam i vesela Nova Godina!

Podijeli članak