English

Emocionalni GPS #2

Objavljeno, 8.11.2018. | Blog

Moj tata. Kako me sada iznervirao! Slušam Anu Bučević, neki super video o prihvaćanju i dolazi mi u sobu tata sa super kiselim toplim čajem skoro bez meda jer sam ga molila da ne bude jako sladak. (koristimo kilu meda tjedno). Sada je čaj bio pak toliko kiseo kao da je umjesto meda iscijedio cijeli limun a ja mu govorim da sam na novoj terapiji gdje mi je rečeno da izbjegavam kiselo. On mi govori:

– Pustite me s tim vašim glupostima, tako je i maminka svašta isprobavala i vidite kako je sirotica završila. I vi govorite da ste bolje, bolje, a ja ne vidim šta je to bolje…

– Tata, meni se doktorica u komisiji za utvrđivanje invaliditeta čudila što sam tako dobro kada je gledala moje nalaze. Ja sam prije 4 godine trebala biti u kolicima po službenoj prognozi moje dijagnoze.

– Pustite vi te priče. I vi ćete završiti tako.

– Šta? Na groblju?

– Pa da, nažalost.

Samo da nešto objasnim: Moj tata meni govori “Vi” od rođenja. Iz zaje..ncije. Kada ga pitaju zašto – on kaže: “Iz strahopoštovanja”. Ali ipak kada je ljut na mene, onda smo si na “Ti”. Vi je govorio i mojoj mami a i braći, no burazima ipak malo rjeđe. Nemu je lakše sa sinovima, odrastao je sa puno braće.

 

Moja mama je pred 3 godine umrla od raka i do sam kraj je vjerovala da će ozdraviti. Bila je pozitivna, optimistična i vesela žena. Zapravo ne znam točno što je vjerovala, ali nije bila tužna nego vesela i vrlo često bi ona mene tješila da se ne brinem za nju jer je ona super sretna i da je sve kako treba biti. Na užas tate i moje braće, odbila je kemoterapiju i odlučila otići na svoj način. Ja sam bila na njenoj strani jer sam odmah pomislila kako je to pravo koje ne bih podnijela da netko meni uskrati. Mislim da je fakat temeljno čovjekovo pravo živjeti i umrijeti na svoj način. Ali dečki u obitelji su mislili da je njeno ponašanje ludost.

Sjećam se da sam već nekoliko mjeseci nakon njene smrti imala osjećaj da je namjerno to napravila da suoči mog tatu sa svojom djecom. Ona je bila naša spona do njega. Ona je cijelo vrijeme bila njegov PR i interpretator naših želja i emocionalnih stanja. Njenim odlaskom je moj optimizam postao znak ludosti i samozavaravanja.

 

– Ali mama i ja nismo iste.

– Niste iste ali i ona je tako vjerovala u sve i svašta…

Sjetila sam se Aninih riječi iz videa:

– OK tata, nisi znao,, kužim. Molim te, moram izbjegavati kiselo.

– Ali limun je najzdravija kiselina koja postoji!

– Imaš pravo. Molim te dodaj malo meda – i izašao je iz sobe.

Osjećala sam se posrano i ponosno u isto vrijeme. Ponosno zato jer sam primjetila što radim i gdje vodi ovaj razgovor, a posrano jer mi je tata upravo “probušio balon”. On misli da se samozavaravam i da sam sve gore i gore – pogotovo zbog ovih nedavnih incidenata – on vidi ono što vidi. Moj tatko ne primjećuje moju emocionalnu promjenu. To nije njegova domena.

 

Recimo da, ako moj tata ima operativni sustav koji čita Floppy Disk a ja sam Mini USB, on nema programski jezik za moj jezik. A meni je pak, njegov toliko jednostavan da je red na meni da ga “razumijem”. Napredniji sam operativni sustav i još stalno radim zanavljanju (lijepa hrvatska riječ za updateanje – hvala tati, on me uči nove riječi). Zato ja trebam shvatiti da on vidi kako padam i ozljeđujem se, da vidi bolesnu kći koja brije na alternativu” isto kao i njezina mama koju je to “odvelo u smrt”. Trebala bih vidjeti da je to sve sekundarna reakcija – to nepovjerenje i ismijavanje mojih uvjerenja o bolesti i načina nošenja sa zdravstvenim stanjem, primarno samo strah za život njegovog djeteta. Da, trebala bih ali je teško.

 

Nije mi lako ostajati optimistična. Živim s ocem koji me često podsjeća da si samo lažem. Moja braća su od mamine smrti postala mega zabrinuta za mene i snažno sumnjaju u moj put ozdravljenja. Kada bolje razmislim, vjerovatno misle da sam “prošvikala” i da se samozavaravam. Ipak oni, napredniji software-i od moj tate, vide moju emocionalnu promjenu. Opet, što stoji iza svega toga? Strah od gubitka posljednje žene u obitelji.

Neki mi je dan i sestrična rekla da bih si mogla nabaviti asistenta jer po svojoj dijagnozi na to imam pravo.

– Ali ja sam prestala koristiti airport wheelchair assistance jer ne želim koristiti dobrobiti stanja koje želim promijeniti! Ja hodam kilometre po terminalima! Kakav sad asistent? Za što?

– Pa samo ti kažem da imaš pravo na to. Samo privremeno.

– Ali to onda samo odgađa trenutak kada ću postati posve samostalna i…

Tada sam shvatila da me svatko vidi kroz svoje oči i uvjerenja.

 

Samo ja znam kako sam. Samo ja istinski vidim i živim promjene. Ja sam najveći stručnjak za svoje zdravstveno stanje i svi ovi doktori i liječnici mogu biti samo moji stručni savjetnici a ja sam opremljena najboljim sustavom navođenja za svoje najveće dobro – a to su moje emocije. To je odgovor napitanje: A kako se osjećam? To je put.

Sada mi za kraj, pada na pamet da sam svoju prvu knjigu “Afru” natipkala sa jednim okom zaklopljenim (jer sam imala dvoslike) i kažiprstom na desnoj ruci jer je bila skoro neupotrebljiva. Ja sam 1.1.2016. prvi put sama odšetala do klupice u parku (prije se nisam usudila sama i nisam imala snage).

Kako se osjećam sada? Cijelo moje biće mi govori da sam na pravom putu. Na svom putu.

Smiješno, ali u obvakvim trenucima se prvo sjetim braće Wright i njihovog sna o letenju. Sigurno su ih njihovi bližnji godinama smatrali žalosnim luđacima. Kao, uostalom, i sve vizionare sanjare i izumitelje. A di bismo mi bili sada da ih nije bilo, ha? Možda i ja nešto spoznajem i otkrivam. Možda će i moj put nekoga nadahnuti.

Kako se osjećam sada?

Jako dobro. Moj emocionalni GPS je u radosnom spokoju. Ja zamišljam da GPS šuti i da je potenciometar mojih emocija u smaragdno zelenom. A to je jedino važno za moj život. Zar ne?

 

Mama i ja 2011. na Balaton Volt festivalu u backstageu nakon Moby i Röyksopp

Share to:

Pretplati se!

Pretplati se na blog putem e-pošte i budi obaviješten o novim člancima

Slažem se da se ova e-mail adresa koristi za prijavu na newsletter