Dobre namjere

Objavljeno, 15.12.2017. | Blog

Svi znamo kamo vodi put popločan najboljim namjerama. Pomislili bi da zato ljudi malo više kuže da je ponekad bolje zadržati svoje mišljenje za sebe. Ali ne, nažalost, to nije slučaj.

“Imao/la sam najbolje namjere…“- sintagma koja tobože opravdava nepristojno zadiranje u tuđi život. Ako se pobuniš ili odbiješ savjet/pomoć koju nisi tražio, obično slijedi optužba da si hladan, nepristojan, nesusretljiv – a sve prema osobi koja je “imala najbolje namjere”. Što to točno znači? Ta je osoba željela dobro, najbolje, a pod tim je mislila kako ona ima baš najbolje rješenje za tebe. U prijevodu, ona ili on zna što je najbolje za tebe, a ne ti.

Isto je i s brigom. Brineš se za mene? To je ok, ako to radiš u svoja četiri zida. Ili ako me pitaš broj žiro računa ili mi se ponudiš da ćeš mi oprati prozore i zavjese ili da ćeš mi pomoći pospremiti stan pred Božić. Ali ako se, kad me vidiš, raspadaš i ja te moram tješiti govoreći ti da je sa mnom sve u redu, e to je nepristojno.

Prošli sam tjedan ispred šoping centra srela ženu koja me zaustavila da me pita jesam li ja Anđa Marić. Mislim da ću od sada na to pitanje odgovarati sa “Ne, svi me miješaju sa njom”. Kad sam joj odgovorila potvrdno, počela je zapomagati i proklinjati život koji mi je to donio!

– Gospođo, smirite se, ja sam ok. Ništa me ne boli. Imam zdravo dijete i krov nad glavom. Imam i novaca za šoping. Oporavljam se. Čemu takva reakcija? Mislite li da mi to pomaže?

– Joj, pa nisam mislila ništa loše…

Možda “nisam mislila ništa loše” znači “nisam mislila”. Možda.

Jednako je i s procjenom toga zašto se osobi nešto dogodilo ili što ju je dovelo do toga gdje je sada. Pliz – zadržite svoje teološku filozofiju i zaključke za sebe.

Čini li se i vama da osobe koje vas najviše uvjeravaju u nešto zapravo očajnički traže vašu potvrdu toga što tvrde, kako bi i sami sebe uvjerili u to? Najčešće je to povezano s religioznošću. Otkako hodam sa štapom, dušobrižnici mi se ne libe pristupiti i posuti me kišom dobronamjernih savjeta (koje uopće nisam tražila). Zanimljivo je da to nikad ne počinje sa – kako si, je’l ti nešto treba?, mogu li ti pomoći? – nego – Tebi treba to i to, pod hitno.

Ljetos mi se jedan tip usudio prići dok sam vježbala u bazenu i rekao mi:

– Popio sam 4 pive da skupim hrabrost da ti priđem. Tebi treba Isus Krist i njegovo spasenje.

– Stvarno? Kako znaš što meni treba?

– Mene je spasio iz pakla alkohola i droge. Dobro, još se čupam.

– Meni ne treba spas ni iz kakvog pakla, dobro mi je.

– Moraš pročitati knjigu jedne manekenke i glumice.. zaboravio sam kako se zove, i ona je jako nadrapala u životu zato što je njegovala kult tijela…

Tu me dobio:

– Ti misliš da sam ja kažnjena jer sam, što, bila manekenka? Što točno znači “njegovati kult tijela”? – Nije znao odgovoriti. Rekao je samo:

– Pročitaj i vidjet ćeš –

– Meni se čini da ti uopće ne vjeruješ u to što mi govoriš, inače me ne bi imao potrebu uvjeravati, a ne bi ti trebala ni piva da mi priđeš i to kažeš. I upravo si mi rekao kako misliš da sam ovo svoje stanje sigurno zaslužila. Grozno.

Tako to neki ljudi zamišljaju. Prirodno smo zločesti, a “šiba je iz raja izašla”. Netko je to jednom davno izmislio da bi opravdao svoju okrutnost. Ja mislim da je šiba izašla iz raja jer joj tamo i nije bilo mjesto.  A sve to ide od svemoguće majke koju beba gleda iz kolijevke i oca koji nas “voli” ali nas i kažnjava kad smo “zločesti”. Koliko puta ste čuli: mene je moj stari tukao i dobro da je, inače ko’ zna kakav bi ispao…Vidi me sad, kaj mi fali?” To je jedino objašnjenje zašto ljudi vjeruju da su loši u srži i vjeruju u boga koji kažnjava.

Ja ne vjerujem u zle bebe i pokvarenu djecu. Ni u boga koji kažnjava. Ja vjerujem u ljubav koja je razumijevajuća i suosjećajna.

Ljudsko biće opremljeno je ljubavlju za svoje skrbnike bez obzira na to kako postupaju s njim. Do 3. godine dijete je u simbiozi s majkom i sebe još ne percipira kao samostalno biće. To je tako jer mu život ovisi o njoj, i tada čovjek još ima nivo svijesti kojim toj majci pripisuje nadnaravna svojstva – ona zna kad mi je hladno, kada sam gladan ili mokar – ona “zna što je najbolje za mene”. Ne bi li bilo lijepo da to traje i traje?

Jeste li skužili da su glavni u svim religijama svijeta muškarci? I to u haljinama? Nije li to baš zbog ovog perioda iz djetinjstva? Navikli smo se držati za suknju svemoguće mame i tražiti je za usmjeravanje i savjet. Tada je ona mislila za naše dobro.

Muškarci u haljama svih religija, svojim su ženama oduzeli važnost i mnogi ih (većina) uvjeravaju da su “drugotne” i da im je svrha jedino da budu strojevi za rađanje. Jao si ga tebi ako ne možeš, već si jalova i besmislena. Nećeš imati djecu? Ti si sebična. Uvjerili su nas u to da samo oni imaju komunikaciju sa šefom, da samo oni znaju što je pravilno, da te mogu razriješiti od grijeha, i da točno znaju božju volju, a ti ne znaš.

Muškarci u haljinama. Nisam valjda jedina koja je to primijetila. (Car je gol.)

Religija je kao penis. Ok je da ga imate, ali ako ga izvadite i mašete mi oko glave s njim – imat ćemo problem.

Nije moja izjava, ali mi se sviđa.

Religija ili duhovnost su jednako tako intimna stvar. Moja stvar. Tvoja stvar.

Put do pakla popločan je najboljim namjerama. Ne vjerujem ni u pakao, ali kužite prispodobu. Kada sljedeći put budete imali najbolju namjeru da nekoga prosvijetlite, pliz, suzdržite se od toga; jednako kao što se suzdržavate od toga da nekome pokažete golu guzicu (kao DinoDrpić Torcidi). Nemojte.

Share to:

Pretplati se!

Pretplati se na blog putem e-pošte i budi obaviješten o novim člancima

Slažem se da se ova e-mail adresa koristi za prijavu na newsletter