Čestitke, želje i pozdravi (i mali oglasi)

Objavljeno, 21.12.2017. | Blog

Imam i Viber i Whatsapp i Messenger, nove načine na koje sam omogućila da mi ljudi mogu ulaziti u privatnost i zauzimati mi memoriju telefona. Što je više društvenih mreža i aplikacija, to više ljudi osjeća opravdanim da mi u ovo doba godine nakelje neki GIF svjetlucavog bora ili Isusa koji kuca na vrata, umjesto da me nazovu ili posjete. Da me za taj jedan dan u godini vide i zagrle. Ne, GIF djetešca u štalici bit će sasvim dovoljan mnogima od njih.

Provela sam nekoliko božićnih praznika sama u krevetu. Možda zato tako reagiram na fake čestitke, želje i pozdrave (i male oglase). Ne mislim na super pjesmu Rokera s Moravu, nego na poruke “šalji dalje osobama koje su ti najdraže, uključujući i mene”. Ne vidim smisao u desecima slikovnih poruka u telefonu od ljudi koje nisam vidjela ni čula godinama. A znaju gdje živim. Imaju moj broj. Frendovi smo na Facebooku. Živimo u istom gradu. Kad se već godinama ne čujemo i ne vidimo, nema potrebe da si šaljemo “želje i pozdrave”. Čak ni pod parolom “najbolje namjere” jer iza tih čestitki jednostavno vrišti: FAKE, POVRŠNO, TO ČINIM ZBOG OSJEĆAJA DA SAM BOLJA OSOBA…

U istoj kategoriji su i poruke osoba koje me nešto trebaju (nešto što mogu obaviti online, kao like ili share), pa nakon “Hvala ti, srce si!” napišu još i “Pa kad ćemo se već jednom vidjeti?!” iako žive u mom gradu, imaju moju adresu i broj mobitela, znaju da sam teže pokretna i da rado primam goste.

Ovo je tjedan u kojem su svi ludo zauzeti. Kraj godine prije velikih praznika, kupovina i zamatanja poklona, pospremanja kuće i priprema slastica. I mene to čeka, ali pokosila me prehlada i kašalj koji već tjednima ne prolazi pa sam se povukla u kuću na nekoliko dana. Moj cimer – tata otputovao je na par dana i trenutno je moj gorljivi problem ovo: kako narezati tvrdu domaću kobasicu bez da si odrežem ruku i kojem susjedu da pozvonim da posudim jednu bananu za smoothie. Ali susjedi na mom katu u to doba dana još nisu bili doma, a nisam imala snage za daljnju potragu pa sam si napravila smoothie od jabuka, kelja, chia sjemenki, spiruline, limuna i meda.

Nije domaća kobasica, ali to i dva jaja na oko s ajvarom zavaraju glad. Ne da mi se jesti dostavu i shvaćam da mi danas, otkad se odselio kod tate, najviše nedostaje moj sin. Da je tu, mogla bih njega poslati u dućan. A kako je velik je i jak, svladao bi tu finu kobasicu za čas. Djeca su ponekad fakat korisna bića. Eto, te misli mi huje glavom sada, a inače znam da mu je lijepo i da stiže već za nekoliko dana.

Imam 4850 Facebook prijatelja. To je zato što FB koristim već više od 10 godina i u vrijeme kada sam napravila profil bavila sam se glazbom pa sam željela da najave koncerata vidi što više ljudi pa sam sve koji su me pitali prihvatila za “prijatelje”.

Tek kasnije sam skužila da koncert, knjiga ili neka meni bitna vijest donose 6 lajkova, a nova frizura 800.

A i izmislili su Facebook Pages pa nema više smisla u gomilanju stranaca na privatnom profilu. Tako mi je Facebook postao lakmus papir. Društvene mreže nas dosta toga mogu naučiti ako ih gledamo kao društveni eksperiment.

Možeš vidjeti kako je tko odgojen, je li pristojan, suosjećajan, je li tračer ili hejter, ima li rigidne poglede na život i što ga/ju veseli. Prije svega, možeš vidjeti koliko je tko pismen, iako to s č i ć ne mogu još probaviti jer ti Google odmah predlaže pravo rješenje. ALI SAMO AKO PROVJERIŠ.

Često mi pišu ti nepoznati FB “prijatelji”. Ponekad da se pojadaju, neki traže savjet, a ponekad i da meni nešto savjetuju i stvarno sam čula puno dobrih stvari, ali pišu mi i oni sa željom da se rasterete i povjere mi (kao potpunom strancu) svoje najveće tajne, ono što nikada nikome nisu rekli.

Ne znam, prije je za to bio Lastan pa Magda Weltrusky, a sada i ja sramežljivo ulazim pod radare osoba koje traže nekoga kome će se anonimno ispovjediti.

Krivo, ljudi. Ja ću, eventualno te priče prenijeti na blog. Ok, tako da vas nitko ne prepozna, ali sve u nadi da ćete prepoznati sami sebe i čuti moje pitanje: Što da ja radim s tim?

Evo nekoliko zabavnijih primjera:

Jutros me tako probudila poruka nepoznatog mladića koji je osjetio potrebu da mi ispriča zašto je ovisan o BDSM-u (Bondage – Discipline, Submission – Masochism). Nisam imala pojma što je to sve dok nisam pročitala prvu “esej-poruku”.  Bilo ih je tri. Bilo je i 8 sati ujutro i sunce je prodiralo kroz rupice na roletama, a ja još nisam ni jela. Uf. Mladić mi je strastveno pisao o tome kako je njegov životni poziv da bude rob: podčinjen, kažnjavan i omalovažavan. Napisao mi je i da se ne brinem jer dobro zna kako je sve zaslužio.

Prošlo ljeto, pisao mi je gospon koji mi je godinama “prijatelj” na Facebooku, i odlučio mi je povjeriti najuzbudljiviji događaj koji mu se desio u životu, rekavši da sam ja jadna svašta prošla u životu i da misli da ću ga zato razumjeti, i moći ću prihvatiti njegovu najiskreniju preporuku da i sama pod hitno to probam. Što? Seks u troje. Gospon je imao priliku gledati svog najboljeg frenda dok mu ševi ženu, i ona je bila toliko sretna da je i on zbog nje postao presretan, a brak im se vinuo u nove dimenzije bliskosti.

Jučer, poruka djevojke koja me moli da se nađem s bratom njezine prijateljice koji ima MS na “brzoj kavici”, a da mu prije preko FB objasnim da je dobro da uzima THC smolu, barem dok ne izmisle lijek za to. Nakon što sam joj napisala da neću nikoga ni na što nagovarati jer nisam liječnica i da nemam vremena za kavice s nepoznatim ljudima, napisala mi je da nije ni mislila da ga na išta nagovaram, te da se sada smije sama sebi što je čitala sve moje blogove i da traži gdje je unfollow.

I kako to obično biva, uvijek kad samu sebe “naložim” na neki hejt protiv nečega, život mi pokaže kontrast: bila je to poruka na “invazivnom” Whatsappu, od prijateljice, u trenutku dok sam ovo pisala:

– Treba li ti što?

Odgovorila sam patetično:

– Treba mi da mi dođeš narezati domaću kobasicu koja je tvrda, da si ne odrežem ruku. Gladna sam.

Stigla je pola sata kasnije sa šalicom kuhanog mlijeka s češnjakom i medom koju mi je poslala druga prijateljica, vlasnica kafića u mojoj zgradi. Whatsapp je opet počeo piskutati donoseći mi poruke koje me upozoravaju da je mlijeko vrelo – ali to sam pročitala tek nakon što sam si prvim gutljajem ofurila unutarnje organe.

Pouka priče (i dana, za mene):

Društvene mreže su jednako kao i mnogo toga drugog na ovom svijetu; i dobre i loše. Nitko mi ne zabranjuje da stišam obavijesti na telefonu. Nitko me ne goni da čitam te poruke. A itekako je samo moj izbor da odgovaram na glupe poruke.

– Zato ti postoji seen. To ti je najbolja reakcija – kaže mi frendica dok reže kobasicu, a ja uviđam da ima pravo.

Društvene mreže me spajaju i s predivnim prijateljima koji ne žive tu i barem znam nihov whereabouts i kada eventualno dolaze. A za sve drugo je tu opcija seen.

Želim vam lijepe i vesele blagdane!

Share to: