Osjećam slobodu od tmurnog osjećaja da se godinama borim sa autoimunom bolešću i jedva hvatam dah, dok umorna plivam u uzburkanom moru života pazeći da mi voda ne teče u grlo.
Osjećam ljubav i zahvalnost prema onoj meni koja je prije 6 godina dobila dijagnozu i nije povjerovala u prognozu. Onoj meni koja se borila i vjerovala u nevjerojatno. Kad sam bila u MR-u, 2012., u strašnoj buci aparata, osjetila sam neku prisutnost. Tada sam mislila da razgovaram s bićem koje mi je jasno reklo: sve će biti u redu.
Sjećam se da sam osjećala mir, utjehu i ljubav.
Teško je ne povjerovati tom preplavljujućem osjećaju ugode i mira dok vam u ušima trešti drum&bass/hardcore electro fusion zvuka aparata magnetne rezonancije. Dr Joe Dispenza kaže da linearno vrijeme ne postoji i da istovremeno postoje trilijuni naših verzija koje simultano postoje u prostranstvu mogućnosti. To sam prije nekoliko godina saznala čitajući Vadima Zelanda, pa mi je lakše “sjelo”. Rekla bih da sam se godinama pripremala za to da bih mogla sve ovo shvatiti. U tubi MR-a, vjerovala da je to moj Anđeo ali sada kada razmišljam o tom događaju, mislim da je ta ohrabrujuća prisutnost bila Anđa iz budućnosti.
Možete sada prestati čitati ako vam je konfuzno, ja idem dalje.
* manifestirala sam Dr Joe-ov workshop, i to u Zagrebu, za 10% cijene od koliko sam mislila da će mi trebati u Americi.
* dvoje ljudi mi je dalo quantum healing, i bilo je zaista ugodno.
* na workshopu prvi dan, upoznala sam divnu curu koja mi je rekla da moram ići na advanced workshop i da je slijedeći na Sardiniji u 4 mj!
– Da, želim! Ali moram skupiti pare!- rekla sam joj,
– Izmanifestiraj to – rekla mi je bez trunke šale na licu.
Hm, bila je stvarno simpatična i draga. Odlučila sam da nemam što izgubiti ako se prepustim toj mogućnosti koja kao i bezbroj drugačijih mogućnosti koje postoje u kvantnom polju. Kvantna fizika zaista je nonsense jer se može doživjeti samo bez osjetila. I mogu vam za početak preporučiti film What the bleep do we know?, jer je najbolje da se uvjerite sami.
Ja sam odlučila povjerovati u taj nonsense, odlučna da ovaj vikend dam sve od sebe.
Karta je koštala 350 $ i mislila sam da će nas biti stotinjak, ali toliko ih je već prije mene stajalo u redu za registraciju. 700 ljudi u dvorani Westina. 450 iz Hrvatske, i još grupe ljudi iz raznih zemalja svijeta: Meksiko, Tanzanija, Amerika, Indija, Malezija, Danska, JAR, Velika Britanija, Irska, Australija. BiH, Srbija, Mađarska, Belgija, Švedska… Puna dvorana ljudi koji meditiraju i vjeruju da mislima kreiramo svoj život. Ljudi koji su kao i ja, odbili vjerovati u prognozu svojih života i odlučili stvoriti novu osobnost i tako napraviti mogućnost za stvaranje nove osobne stvarnosti.
Ljudi iz dana u dan jedu više- manje iste namirnice, kuhaju iste obroke, peru zube prvo gore desno, idu istim putem na posao, gledaju iste serije, imaju iste rituale prije spavanja, i sutra opet sve iz početka.
Tako imaju i 95% istih misli kao jučer, a ipak se nadaju da će im se nešto novo dogoditi.
Kužite? Ne može ti se ništa novo dogoditi ako ne napraviš mjesta za nove navike i promjene.
Odjednom sam se osjetila vrlo shvaćenom i među istomišljenicima. Kada smo se registrirali za ovu “progresivnu radionicu”, dobili smo 9 sati videa koje smo morali pogledati i dvije meditacije koje su nas, sada vidim, uvele u ovaj maraton učenja i meditacija ovaj vikend. I morali smo obavezno pročitati knjigu “Postanite novo ja”, tako da nam sve o čemu će govoriti bude poznato, svojevrstno utvrđivanje gradiva. Nakon što bi nam objasnio neki koncept, zatražio je da trknemo osobu pored sebe i objasnimo joj što smo shvatili. Objašnjavajući jedni drugima, “cementirali” smo svoja nova znanja, međusobno ih komentirajući. Dvorana je bila prepuna ljudi koji su se kao i ja mjesecima pripremali i učili. Znali smo sve što nas je pitao, a kada bi pitao: “A kako ja to znam?”
– Because you measured it! (zato što ste to izmjerili)– odjeknulo bi dvoranom.
Dr Joe nam je objasnio da učenje stvara nove sinaptičke veze u mozgu, a ponavljanje ih utvrđuje, tako da one postanu poznate, novo znanje, automatizam.. Pokazivao nam je kako u našem mozgu izgleda tjeskoba, kako strah, kako naš um isključuje područja mozga kada je pod stresom u programu preživljavanja i pričao nam o toksičnim kemikalijama koje tijelo ispušta kada ima takve osjećaje i kada se priprema na borbu – tijelo se preplavljuje kortizolom (upalnim hormonom) koji će, ako budete ranjeni, zagnojiti vaše rane i tako spriječiti krvarenje ne znajući da vam ne prijeti napad tigra nego vas je samo šef razljutio. Ne mogu vam opisati koliko mi je sve jasno i koliko sam aktivno pratila predavanje znajući da svaki tren može doći trenutak kad ću to morati objasniti ljudima s moje desne i lijeve strane. Oni svi objašnjavaju i vama pa zapravo zajedno dolazite do zaključaka i to je sve veselo, vrlo neobično i zabavno. Kao školica u koju svi žele ići i presretni su kada nešto nauče, a atmosfera je kao u 3. A. Predivno.
Prije početka workshopa, i nakon svake pauze, bio je ples, i 700 ljudi u dvorani je plesalo, (amerikanac ton majstor je bio zadužen za pravi audio-vizualni spektakl), što je običaj prije početka predavanja da se digne energija u prostoriji kada se vratimo s pauze.
Ja NE PLEŠEM otkad mi se ovo dogodilo jer me iritiralo što su mi pokreti nekoordinirani – jer ih ne mogu ni kontrolirati, ali taj čovjek se tako iskreno smiješio dok me podizao sa stolice, i rekao mi – I’ll hold you. U njegovom glasu bilo je nešto ohrabrujuće i istovremeno autoritativno, pa nisam pružala otpor. Ugodno sam plesala i osjećala radost i iznenađenje (jer nije bilo tako loše kao što sam mislila).
Nakon zadnje meditacije u kojoj nam je Dr Joe rekao da zamišljamo, odnosno stavimo svoj fokus u centar svoje glave, ali u beskrajnom svemiru – i to zato da se odvojimo od svog identiteta. Postanemo nitko, ništa, bez spola, starosti, dijagnoza, problema. Samo jesmo. Zadnjih tjedan dana meditiram ujutro i navečer. Trebalo mi je nekoliko dana da pobijedim dosadu ali nakon ovog iskustva jedva čekam meditacije. Danas sam ustala u 6 da bi stigla, i bilo je čudesno.
U toj meditaciji tamo, doživjela sam potpunu ljubav prema sebi koja je stajala na srcolikom kamenu, u nekom čudnom svemiru iznad bezdana, okružena bezdanom sa svih strana, ali bilo je lijepo i jedan tren sam imala perspektivu one koja stoji na tom srcolikom podestu okružena svemirom i ljubavlju i potpunim mirom kada sam gledala ispod svojih nogu, a onda u slijedećem trenu, promatrala sebe iz daleka i shvaćala da sam to ona ja kada sam prvi puta bila u bolnici. Dr Joe je spominjao jesmo li ikada osjećali hrabrost i vjeru u sebe, kada nitko drugi nije, i plakala sam od sreće i zahvalnosti i snažnoj ljubavi koju sam osjećala prema toj sebi zahvaljujući kojoj sam sada tu.
I onda sam osjetila takvu zahvalnost na svom životu, blagoslovila svoju prošlost koja je postala mudrost, i proglasila sam da sam zaljubljena u svoj život.
Kada smo odlazili iz dvorane, prišao mi je onaj čovjek koji me držao dok sam plesala:
– Hoćeš li ići na “Advanced workshop retreat”? –
– O, da, voljela bih!
– A na koji ćeš ići? Santorini ili u Berlin?
– Ma ne znam još, moram izmanifestirati novac.
– Onda mi molim te, dopusti da ti ja platim Berlin. Ja sam iz Kanade, radim trenutno u Njemačkoj i Nizozemskoj. Berlin mi bolje odgovara. Evo, bit ćeš moja gošća.
– Ti se šališ!?
– Ozbiljan sam, nije mi to problem.
– Ali, zašto?
– Prije nekoliko godina, s prednje i zadnje strane su me zdrobila 2 automobila u frontalnom sudaru. 2 godine sam bio u kolicima. Ja sam bivši body builder. Sada već hodam i sve, samo još nemam osjećaja u desnom kvadricepsu.
– Nemaš još! – rekla sam.
– Da, zahvaljujući ovome radu sam danas tu. A kada sam te vidio kako hodaš, i kako si vesela, ganula si me jer točno znam gdje si.
***
Javit ću se uskoro iz slijedeće “epizode”, jer stvari postaju sve luđe, a ovo je dovoljno za jedan blog. 50 nijansi svjetlije. Bok!