English

Bila bih manje stroga prema sebi da sam nalaze vidjela prije

Objavljeno, 19.5.2019. | Blog

Nedavno je prošlo sedam godina od moje raštimanosti. Ok, nazvat ću to pravim imenom: prošlo je sedam godina otkad sam se razboljela i otkad mi se zavrtilo u glavi u parkiću na klupici u parku dok sam gledala malog Gašpija kako se igra. Sedam godina! To je jedan cijeli život koji upravo kreće u školu. Već danima ne mogu zaspati od uzbuđenja. Osjećam kao da stiže nešto veliko. Kažu da bolest odlazi onda kada ne može prepoznati osobu u čijem tijelu se nalazi a ja se osjećam drukčija.

Čekala sam nalaze više od dva tjedna. Bio je to emocionalni roller-coaster. Dualnost. Uzbuđenje pomiješano sa predosjećajem da nešto ipak nije ok. Osjećam se tako dobro, penjem se na treći kat bez pauze ali nisam više sigurna imam li više snage ili samo više snage volje. To imam, znam. Imam snage ali ne mogu hodati. Ali desna noga me uopće ne sluša. Pitaju me kako tako dobro izgledam a tako loše hodam? Pitaju me kad ću biti bolje? Na to pitanje ponekad odgovorim: “Nikad. Imam neurodegenerativnu boleštinu, sretna sam što sam još na nogama.” ali to nije dobar odgovor jer samo šokira ljude, a oni bi samo htjeli da nasmješene osobe poput mene budu dobro.

Pričam s pacijentima dok čekam nalaze. Traže me selfi. Molim ih da mi ga pokažu prije nego ga objave. Na fotki izgledam dotjerano i svježih obraza. Ne vidi se umor na duši zbog toga što sam jedva došla do ove čekaonice. Izgledam si živo, fotke tako lijepo lažu. Instagram imam točno sedam godina. Sjećam se dana kada sam odlučila da će to biti moj spomenar: osjećam se jako loše. Stišćem selfie. Telefoni su tek nedavno dobili dvije kamere. Gledam fasadu svog lica. Zadovoljna sam jer izgledam normalno. Ne vidi se kako loše se osjećam iznutra. I dan danas kad gledam stare fotke u tom spomenaru na svakoj znam kako sam se osjećala. Ali smo ja. Sad kad ih promatram taj moj cijeli put čini mi se kao zajebancija.

Posljednjih nekoliko tjedana razmišljam da napišem blog – duševni striptiz o tome kako sam ja jedna velika mimoza. Hiperosjetljivo biće koje jedva drži glavu iznad vode. Ponekad mi se čini da sam čvrsta stijena a ponekad papirnata brodica koju razvaljuju valovi života. Posljednjih dana, dok sam čekala nalaze, moja osjetljivost je bila na vrhuncu. Pitala sam se na rubu suza: Bože, zašto sam toliko krhka? Zašto na mene utječe sve, pa i ovo jesensko vrijeme u proljeće? Sjedim u čekaonici, vedrim I oblačim. Osjećam se vrlo emocionalno uzburkano.

Ljubazna sestra odvela me kod profesorice doktorice da mi rastumači nalaz koji je bio pisan onim kompliciranim jezikom koji doktori koriste zato da bi nas impresionirali. Ok, i zato što je pola izraza iz latinskog, ali recite mi, ne bi li bilo divno kada bi jedan dio nalaza bio rezerviran za pacijenta i u njemu bi nam se liječnik obratio jednostavnim riječima koje bismo mogli razumijeti. Zdravo-seljački: Gospođo Marić, imate aktivnu i akutnu upalu mozga i leđne moždine zbog čega vam je otežan hod….

Gledamo slike mog mozga na ekranu. Snimke su fasinantne i u slojevima. Vrlo dobro poznajem građu mozga. Upale vidim u cijelom limbičkom mozgu, to je u središtu moje glave oko hipofize. Isto tako, od njega pa sve do kraja kralježnice vidim svjetleću autocestu koja se proteže cijelom dužinom. Slike izgledaju vrlo čisto i jasno. Doktorica/profesorica mi suosjećajno i vrlo strpljivo objsašnjava jezikom kojim mogu razumijeti: Gospođo Marić, imate aktivnu i akutnu upalu mozga i leđne moždine zbog čega vam je otežan hod… sada vam treba pulsna terapija da prvo ugasimo požare a onda možemo probati neku terapiju da vas stavimo u funkciju… to je prvi moj razgovor u životu u kojemj mi neurolog jasno objašnjava moje stanje. Sretna sam zbog toga.

Ipak, treba mi neko vrijeme da mi “sjednu” te informacije. Osjećam se kao da mi je netko skinuo veo i sumaglicu sa toga kako sam zamišljala svoje stanje. Osjećam se kao da sam dobila GPS mapu pa svojoj unutrašnjosti a istovremeno me preplavljuje snažan osjećaj ganuća. Siroti moj mozak, kako izgleda! Pomislim koliko sam se stalno ljutila na sebe; svaki dan cijeli dan. Da sam barem ovo prije vidjela!

Doktorica mi govori kako ćemo poslje kortikosteroida probati neke nove terapije i govori mi o jednoj najnovijoj te da o tom lijeku razgovaram sa liječnicima u njemačkoj slijedeći tjedan i da je jako zanima njihovo iskustvo s tim jer je lijek tek došao kod nas. Kažem joj da bih voljela voziti auto. Ona mi govori da ćemo učiniti sve i vidjeti kako ću reagirati na terapije. Sada me uz suosjećanje premma samoj sebi preplavljuju ponos i inat. Ponos zato što sam prije 5 godina bila tako loše da su mi rekli da sam “neliječiva” a sada sam opet u “igri” jer su svi moji organi, krv i psiha,kaže doktorica, u super stanju. Inat – zato što ako nešto znam onda je to placebo i biologija vjerovanja i znam da mogu pretvoriti te kemikalije u svoj eliksir života. Bring it on, živote!

Nakon bolnice, sjedam u meditaciju, moju najdražu terapiju zahvaljujući kojoj su mi svi nalazi prekrasni i zahvaljujući kojoj sam se opet vratila u stanje u kojem mi se može pomoći. To ću smatrati za svoju pobjedu. Jednu u nizu jer još je dug put predamnom a postaje sve uzbudljiviji. “Ulazim u sebe” i zamišljam svoj svjetlucavi limbički (emocionalni) mozak i sijajnu svjetlucavu “autocestu” duž moje kralježnice. Šljokičasta je. Zamišljam je kako prolazi iz jednog energetskog centra (čakre) u drugi i povezuje ih. Volim je. Volim se. Niz obraze mi teku suze. Žao mi je što sam bila toliko gruba i nestrpljiva sama sa sobom. Da sam prije ovo vidjela ne bih. Gori moj emocionalni mozak. Pa nije ni čudo nakon toliko emocionalne boli i smrti oko mene prošlih 7 godina… Pa, nije čudo što sam toliko emocionalna! Meditaciju završavam tako da grlim samu sebe i ispričavam se sama sebi. Ok je, opraštam si, mislim si. Od sada ću se majčinski brinuti sama za sebe. Majka jesam a majku trebam jer je više nemam. Eto , dogovoreno.

U srijedu idem po još tri mišljenja u Berlin. Konačno sam dopustila zabrinutom bratu koji tamo živi, da mi pomogne. Više ne mislim da je svijet ružno mjesto, već baš suprotno! Na posljednjoj radionici Dr Joe Dispenze na Mallorci, u meditaciji mi je došla jasna uputa: prestani negirati modernu medicinu! I evo me sada tu.

Idem dalje, do cilja.

Share to:

Pretplati se!

Pretplati se na blog putem e-pošte i budi obaviješten o novim člancima

Slažem se da se ova e-mail adresa koristi za prijavu na newsletter