English

Znanje je moj Placebo

Objavljeno, 30.5.2018. | Blog

Fotografije: Ralf Kaiser www.mindgourmet.com

Sinoć sam se vratila iz Berlina, gdje sam na sedmodnevnoj naprednoj radionici Dr Joe Dispenze pobijedila samu sebe, nadišla svoja ograničenja i vratila se kao nova osoba s ozbiljnim poštovanjem prema samoj sebi.

To sve nije bilo jako teško jer sam imala čvrstu namjeru da “siđem s uma”, da se igram i da tjedan dana živim kao nova ja iz budućnosti. Što sam mogla izgubiti? Svjesno sam pazila da ne govorim ne mogu (YesToAll), i iako se to katkad potkralo u moj govor, bila sam dovoljno prisutna da to odmah osvijestim i, neljuteći se na sebe (što je već kolosalna promjena), zamijenim izraz nekim afirmativnim.

Tako sam se bez problema, prvi put nakon dosta godina odvažila na prvi let bez “Airport wheelchair” asistencije, imajući na umu riječi moje Dr House – Anđa, jeste li se spremni odreći olakšica koje imate zbog vašeg tjelesnog stanja?, i onih Dr Joe Dispenze –

Ne možete koristiti dobrobiti stanja kojega se želite riješiti.

Radionica je prvi dan nakon registracije polaznika počela uvodnim trosatnim predavanjem sa nekoliko praktičnih vježbi jer Dr Dispenza tvrdi da kada pripišeš značenje tome što radiš imaš puno bolje rezultate. Bio je to nježan uvod u šestodnevno hardcore slamanje stare osobnosti ne bismo li time napravili novu osobnu stvarnost (Changing your personality to create a new personal reality). Četri dana od 6 ujutro do 7 navečer a zadnja dva dana, počinjali smo u 4 ujutro. Savršena organizacija, bogata ponuda hrane, kave, čajeva kolača, voća i vode i vojska volontera koji su nam bili na usluzi. Sve skupa 1400 radosnih i ultra-ljubaznih ljudi. Možete li to zamisliti? Nisam baš mogla spavati od uzbuđenja i laganog straha hoću li sve to izdržati, a ubrzo se pokazalo da je moja 3- mjesečna priprema i 3-satno meditiranje posljednji mjesec bila minimum koji mi je trebao da pošteno odradim radionicu.

Moja je grupa (bilo je 20 grupa od 60 ljudi) u utorak poslana na tajanstveni izazov kamo smo doputovali nakon 45 minuta meditacije u autobusu. Dobili smo aplikaciju s meditacijama koje smo koristili svaki put kada smo bili izvan dvorane. Već je u Zagrebu bilo spektakularno ozvučenje, ali ovdje je njegov AV tim napravio pravi IMAX doživljaj. Meditacija u autobusu bila je nabrijavanje na izlazak iz zone komfora, te napuštanje strahova i ograničenja naše stare osobnosti. Kada sam se našla u avanturističkom parku, u sličnom u kakvom sam prije godinu dana ljubomorno gledala sina odozdo kako se vere po raznim mrežama i visećim drvenim postoljima preko kojih je morao prošetati, pomislila sam da ću postati slavna ako kao prva osoba poginem na Dr Dispenzinoj radionici. Onda sam se sjetila kako je ovo ipak Njemačka sa svojim preciznim standardima sigurnosti, a kada sam skužila da će me voditi Petra Brzović, moja draga cheerleaderica (zato što više od mene vjeruje u mene) zahvaljujući kojoj je Dr Dispenza pristao doći u Zagreb – jer je ona u njegovom timu– zaletila sam se u “nemoguće”.

Kada mi je Petra ponosno priopćila da sam završila izazov, plakala sam kao beba – od sreće i zahvalnosti koju sam osjećala prema samoj sebi koja nikada nije odustala i prema njoj jer je uvijek vjerovala u mene. Pukao mi je nokat (u prijelazu preko mreže poput spidermana), ogrebala sam kožu na nogama i nekoliko puta natukla koljena. Naivno sam pomislila da sam možda prošla najgore, ali misliti je drek znati…

Kada je tu večer za treći dan najavljena hodajuća meditacija (Walking meditation) s početkom u 6 sati ujutro, pošteno sam se namučila da otjeram nervozu – teško sam i desetak minuta na nogama bez odmora na klupici. Ali hej – pa ja se teško krećem i po ravnom a danas sam bila spiderwoman! – obula sam udobne tenisice i pretvarala sam se da hodam kao Anđa iz budućnosti. Bilo je teško. Noge su mi toliko klecale da sam često mislila da ću se upravo srušiti i zbog toga se teže koncentrirala na vođenu meditaciju u slušalicama koju smo svi, nas 1200, više – manje istovremeno uključili. Dobili smo uputstva da hodamo kao u transu sa jasnim fokusom na budućnost koju želimo živjeti i da dok hodamo otvorenih očiju gledamo samo ispred sebe, nipošto u lica drugih šetača. Ja sam tupo zurila u pod ispred sebe trudeći se da ne uganem zglob na neravnom šumskom puteljku Berlinskog Tierparka, tjerajući dosadne misli stare mene kako mi je teško, kako me bole noge i uvjerenje da ću sigurno pasti.

A onda sam naišla na jedna prazna invalidska kolica koja je netko upravo napustio pa sam se posramila zbog svog cmizdrenja i odlučno nastavila dalje u novo sutra. Poslje mi je jedna volonterka rekla da sam koračala poput “slomljene kraljice koja ide po svoju moć” – i da sam je podsjećala na Maleficent kojoj je onaj princ odrezao krila. Kada je meditacija završila, pogledala sam na aplikaciju i kad sam vidjela da je trajala sat i 15 minuta – rasplakala sam se od sreće i ponosa.

Kada bolje razmislim, puno sam plakala. Od sreće, čiste ljubavi i zahvalnosti.

Slijedeći dan su mi obećali volonterku zaduženu za hodanje iza mene da se mogu opustiti i potpuno prepustiti meditaciji znajući da mi netko čuva leđa. Taj četvrti dan, skužila sam da sam nadišla toliko svojih ograničenja da sam se gotovo radosno bacila u izazov. Taksi me doveo do ulaza u park jer sam spavala kod brata Zoltana koji živi u Berlinu i sjela sam na klupu da tamo pričekam svoju volonterku. Gledala sam rijeku sudionika koja se slijevala u park, a među njima sam vidjela i Dr Joea koji je baš prelazio cestu i shvatila da su istinite priče da je on uvijek među nama i promatra nas dok radimo. Šokirala sam se vidjevši da ide ravno prema meni i prije nego sam mogla išta pomisliti, zagrlio me i rekao:

– Gledao sam te jučer kako si hodala. Toliko sam ponosan na tebe.

Potekle su mi suze radosnice. Osjećala sam ljubav i zahvalnost prema čovjeku koji mi je dao nadu i znanstveno objasnio da je moja vjera u to da ću ozdraviti realna:

– Vi ste me spasili. Hvala vam.

– Danas otvori svoje srce najjače što možeš. Ti ćeš ozdraviti, vidim to. Ti si već zdrava, tvoje tijelo je u prošlosti i mora doći tamo gdje si ti već duhom. Ne brini.

Zagrlila sam ga i još se nekoliko puta zahvalila, a on je otišao u park. Takav vam je on. Grli i ljubi ljude i bodri ih. Vidjeli smo sve to kasnije u videu zadnji dan. Došla je moja volonterka a ja sam odradila meditaciju kao da sam već u bućnosti. Volonterka mi je rekla da imam osobnost nosoroga, baš poput slike na jastuku koji sam nosila pod rukom, jer smo neke meditacije radili i na podu.

Zadnja dva dana počinjali smo u četri ujutro, što je bio potpuni izlazak iz zone komfora. Bilo je nekoliko Hrvata uključujući i gospođu Mirjanu iz Zagreba koja je na radionicu došla sa svojim suprugom Maxom. Njegova me osobnost prva dva dana snažno podsjećala na Gargamela – bio je jako mrzovoljan, a Mirjana je neprestano govorila da će je izluditi. Njega je prije nekoliko godina pogodio infarkt i kap koja mu je oduzela pokretljivost lijeve strane tijela. Nisu imali djece pa se Mirjana sama brinula o njemu a prvi mi je dojam bio da su kao pas i mačka. Ali već treći dan gospon je bio drugačiji i viđala ga kako vedro šeće uz pomoć štapa. Poslje sam saznala da su napuštena kolica u parku bila njegova. Max je imao blizu ili preko 70 godina. Ako može on… Kada mu je Dr Joe dao mikrofon da nam ispriča što mu se dogodilo tokom “Coherent Healinga” – čudesne i znanstveno objašnjenje tehnike liječenja u kojoj smo sudjelovali svi, i koju sam imala čast doživjeti i kao osoba koju su liječili i kao ona koja je liječila, vidjela sam Mirjanu koja je gledala svog Maxa očima punim ljubavi, a Max je podigao lijevu ruku koja je godinama stajala “zalijepljena” za njegovo tijelo jer ju je samo tako mogao osjećati. Kakav je to postupak? Ne bih išla u detalje – sve je ovo ionako previše ludo za prosječnog čitatelja. Koga zanima ima na you tube-u sve, pa pogledajte, a i sve piše u Dispenzinim knjigama.

Ja imam svoju zajednicu s kojom to mogu dijeliti, i to mi znači SVE. Odjednom, imam “vojsku” istomišljenika – divan je osjećaj da nisam više sama u ovome.

Max nije bio jedini dokaz iscjeljenja. Jednoj mladoj ženi nestala je kvrga (tumor štitnjače) sa vrata, jedan čovjek se sa hodajuće meditacije vratio bez svog štapa, još jedan čovjek je ustao iz kolica i još nekoliko ljudi je imalo velike tjelesne promjene. Ja ne, ali ja sam se sa radionice vratila kao posve druga osoba. Kao nova, bolja ja. Moja najveća promjena bila je emocionalna.

Šesti dan su na pozornicu došli neuroznanstvenici koji su u 6 dana mapirali mozgove 150 polaznika koji su se prvi prijavili. Tada su nam objasnili što se točno događa u našim mozgovima za vrijeme meditacije, koja se područja tada aktiviraju i zašto su te fascinantne fizičke i psihičke promjene moguće.

Po to sam i došla – znanje je moj spas. Ja ne vjerujem u čuda, moj analitički um voli znanstvena objašnjenja mističnih iskustava. Znanje je moj placebo. Iako sam godinama samo vjerovala u svoj predosjećaj da mi se ova zdravstvena epizoda desila zbog nečega što još ne mogu razumijeti jer još ne vidim širu sliku i samo sam se nadala da se ne varam, sada sam sto posto SIGURNA u svoje potpuno ozdravljenje i da sam poput gusjenice koja se pretvara u leptira. Novo rođenje, Anđa 2,0.

Puni krug. Gledam svoj (lažni) dnevnik zahvalnosti iz 2017. i nalazim datum u svibnju gdje se zahvaljujem što sam bila na radionici Dr Joe-a Dispenze, iako sam tada još mislila da ću morati ići u Ameriku zbog toga. Pet mjeseci kasnije, došao je u Zagreb. Ludo, zar ne?

Share to:

Pretplati se!

Pretplati se na blog putem e-pošte i budi obaviješten o novim člancima

Slažem se da se ova e-mail adresa koristi za prijavu na newsletter