English

Otpuštanje

Objavljeno, 19.3.2018. | Blog

Otpor nas čini slijepima za nove prilike, strah paralizira i privlači to čega se bojimo, a želja stvara ovisnost. Mi smo vrlo rijetko samopouzdani, i većina nas se boji budućnosti. Sve informacije koje primamo uvijek su nečija riječ. Ali možemo li zaista vjerovati u nešto što nismo sami iskusili? Samo osobno iskustvo nam može donijeti pravo razumijevanje.”

Yuri Spilny

 

Što je sreća? Jesam li ikada bila istinski sretna? Sada kada kopam po sjećanjima, shvaćam da je za mene sreća bila hirovita ptica koju sam samo ponekad uspijevala uloviti i zadržala bi se vrlo kratko. Znala bih da će ta ptičica uskoro odletjeti pa bih brzo postajala nesretna zbog toga. Googlam citate o sreći i nailazim na svašta: svi ti ljudi govore samo o svom osobnom iskustvu i samo rijetki (prosvijetljeni ljudi) govore da sreća ovisi o tome što je u nama, a ne o tome što se događa oko nas. Naravno, puno je više onih koji nemaju to iskustvo. Zašto sam im povjerovala?

 

Mi ne upravljamo svojim životima, nego naš um i naše tijelo. Značenje riječi “um” (ljudski svjesni um) je varljivo. Kada kažemo “um” čini se kao da govorimo o nečemu unutar nas. Tamo nema ništa! Um nije stvar: to je proces razmišljanja, uspoređivanja i proračunavanja. Um je sredstvo preživljavanja. Treba nam da bismo živjeli u društvu. Taj um, taj proces razmišljanja samo je djelić našeg Uma, iako taj djelić pokušava biti neovisan i dominantan.

Ono što ljudi nazivaju svojim umom je emocionalni proces razmišljanja i to je vrlo malen dio podsvjesnog koji pohranjuje podatke naše prošlosti. I zato što je nemoguće da fragment dominira, on stvara konflikte. Da, um je samo djelić, fragment, ali vi ste mu dali kontrolu.

   Yuri Spilny, “Freedom technique: Path to awareness and love with autobiography by Lester Levenson”

 

Kada sam bila sretna? Možda onda kada sam bila voljena? Pa, još uvijek sam voljena: od roditelja, braće, prijatelja, čak od nepoznatih ljudi koji su mi to ponekad znali reći, ali shvatila sam da to nije bio razlog koji bi me mogao učiniti sretnom. Moj sin me uvijek volio, no je li to ikada bila garancija moje sreće? Iskreno, ne. Sjećam se godina kada sam bila jako tužna iako sam pored sebe imala zdravo i veselo dijete koje me gledalo očima punim ljubavi ne razumijući što je s mamom. Sada kada mislim o tome, shvaćam da sam mislila da nešto izvan mene određuje hoću li se moći tako osjećati ili ne. I zato nisam ni imala kapacitet vidjeti sreću pred svojim nosom. Godinama sam se osjećala kao žrtva života i svojih odluka koje su mi se činile tako krive. Vidim da sam godinama potpaljivala vatru bijesa ispod okolnosti i događaja koje nisam mogla promijeniti.

Otkada znam za sebe žudim za tim da budem voljena i prihvaćena baš onakva kakva jesam, iako ni samu sebe nisam mogla prihvatiti. Ljutila sam se na sebe jer sam uvijek birala voljeti ljude koji mene nisu baš, i to bi stavljalo samo još više drva za potpalu moje vatre bijesa protiv sebe. Sada znam da sam to činila podsvjesno samo zato da bih potvrdila svoje uvjerenje da to ne mogu biti. Čudni smo mi. I uvijek smo potpuno u pravu, što god da mislimo ili vjerujemo.

Kada je moje zdravstveno stanje toliko eskaliralo da je neurologica rekla da moram s nekim porazgovarati o ovoj dijagnozi koja je težak teret čak i za najjaču osobu, krenula sam na psihoterapiju. Tamo sam saznala da nisam mogla naučiti voljeti sebe jer su me to trebali naučiti roditelji koje isto tako nitko nije naučio da vole sebe. Sagledavajući genealogiju nevoljenja sebe u svojoj obitelji, došla sam do praprabaka i prapradjedova i polako uvidjela da je cijeli ljudski rod zapravo žrtva žrtava. Što zbog država koje su tako držale ljude u poslušnosti ili religija – koje su radile (sijući strah) kada mač više ne bi, i što zbog uvjerenja koja se prenose s koljena na koljeno iz iskustva da je život težak te da sreća i bezbrižnost prestaju u ranom djetinstvu kada počinje borba koja traje do smrti. OK, sada kada sam to skužila, je li mi bolje? Što da radim s tim? Ta spoznaja mi nije davala utjehu i rješenje, život mi se činio još besmislenijim.

Moja potraga za srećom trajala je i trajala, ali nikako je nisam nalazila. Polako su do mene prodirale riječi mudrih ljudi koji su svi govorili o jednoj stvari, uključujući Buddhu, Isusa, Lao Tzea, Ghandija, Nelsona Mandelu, Louis Hay, Anu Bučević, Wayne Dyera, itd., svi oni su govorili isto – ljubav je odgovor za sve. Kako? Zvučalo je tako jednostavno da moj analitički um nije ni mogao povjerovati u to. Čitala sam, tražila dalje i uvijek nailazila na isti odgovor: Ljubav.

Kada sam ne tako davno čitala knjigu znakovitog naziva “Love yourself” koja je govorila o emocionalnim uzrocima iza tjelesne boli i dijagnoza, jedna rečenica na samom kraju dala mi je misliti.  Zadatak: Večeras kada legnete u krevet, razmislite o tome koliko boli i zamjere još uvijek nosite u sebi, i pokušajte biti suosjećajni prema svom jadnom tijelu koje ih nosi. Šokiralo me koliko je toga bilo. Te noći sam toliko strastveno razmišljala o svakoj pojedinoj bolnoj uspomeni i zamjeri da nisam mogla zaspati od uzbuđenja zbog lakoće koju sam osjećala otpuštajući svaku od njih, shvaćajući da mi ne trebaju i ne služe. To mi je donijelo i novo otkriće: “Anđo, pogledaj se, kao da jedva hodaš zbog tog nevidljivog tereta prošlosti koji vučeš za sobom.” To me dosta potreslo. Je li moguće da sada “pucam” pod preteškim teretom svega što sam “nagomilala” tijekom svih godina?

Odlučila sam postupno otpuštati sve čega bih se sjetila, i osjećala sam se lakše nakon svake uspomene koju bih otpustila.

Ali tek sada mi je došlo pravo rješenje i za to: otpuštanje je super, ali mogu li te uspomene potpuno neutralizirati? Možeš – naišla sam na riječi i tehniku Lestera Levensona koji je tako sam sebe vratio iz “otpisanih”. Kada su ga liječnici, nakon teške kapi i niza zdravstvenih komplikacija pustili kući (da umre), ne mogavši mu više pomoći (bio je mojih godina), jedne je noći htijući popiti smrtonosnu dozu tableta shvatio da ipak, na neki način, još uvijek ima kontrolu nad svojim životom. Znajući da to uvijek može napraviti, odlučio je da ipak pokuša još jednu stvar: odlučio je odgovoriti si na pitanja na koja je cijeli život tražio odgovore, a nikada ih nije pronašao.

Što je sreća? – filozofi i knjige nisu imale odgovore na to. Pomislio je: da je odgovor negdje izvan mene, već bih ga pronašao. Shvatio je da je bio sretan samo tada kada je volio, čak i kada njegova ljubav nije bila uzvraćena, i skužio je da je sreća uvijek bila osjećaj u njemu neovisan o ičemu izvan njega.

Wow, koje otkriće je to bilo i za mene. Pronašla sam svoj odgovor.

Jučer sam počela s detaljnim kopanjem po svim uspomenama na stvari koje su me nekada uznemirile, a to je uključivalo i Željkicu Markić, nadbiskupa Košića i one ženetine političarke koje zarađuju masne plaće, a glasale su za nejednake plaće muškaraca i žena, našu vladu, birokraciju i onog susjeda koji mi uvijek dovikuje pozdrav s balkona iako sam ga nebrojeno puta zamolila da to ne čini jer gubim ravnotežu kada se okrećem dok hodam. Sve sam to pretvarala u ljubav. S nekima je bilo lako, s nekima malo teže, ali svakim sam se korakom osjećala lakše i slobodnije. Ta ne opraštam Željkici zbog toga što ona to zaslužuje, nego samo zbog sebe i svoje najveće dobrobiti.

Primjetila sam pupoljke na granama i grmovima i čaroliju prirode oko sebe.

 

Dug je, ali radostan put preda mnom. Sretna sam. <3


Share to:

Pretplati se!

Pretplati se na blog putem e-pošte i budi obaviješten o novim člancima

Slažem se da se ova e-mail adresa koristi za prijavu na newsletter