English

YES TO ALL *pero quando es no, es no.

Objavljeno, 22.5.2017. | Blog/Vlog

Prošli tjedan sam bila u Madridu nakion gotovo 20 godina iako sam prije čak 22 godine živjela tamo godinu dana. Taj odlazak u svijet 90’, napravila sam sa svojim najboljim prijateljem iz razreda (Markom) koji je i ostao tamo i poslje živio u raznim gradovima svijeta kamo ga je odveo njegov, kako on kaže – dosadan ali izvrsno plaćen posao. Prije nešto više od godinu dana, Marko se vratio živjeti u Madrid i pozvao me u goste – kao znak zahvale za to što sam jednom imala dovoljno hrabrosti (ili ludosti) da se otisnem s njim u bijeli svijet. Rekao mi je da nisam išla s njim – on se nikada ne bi usudio! Awwww!!! Preplavila me  zahvalnost što imam takvog prijatelja iako sam mu odmah rekla da isto vrijedi i za mene, ja sam zapravo ja zahvalna njemu što je bio moj prijatelj i da nije bilo njega, danas ne bih bila ista žena! Svjetska žena s 19. Upoznala Rossy de Palmu i Pedra Almodovara :)))

Kada sam sletila na Barrajas, ostatkom europe ludovala je ciklona. U Zagrebu je bilo 14, u Berlinu 8. a ovdje je moćnih 29, iako je bilo oblačno. Na izlazu me čekao Marko – i bio je baš to što mi je bio i u posljednjim danima puberteta, daleko od kuće, na Iberskom poluotoku: moja mama, tata, brat, moje sve. (zamislite sad da u pozadini svira “Moja Domovina” 🙂

Kako je prekrasno, a zrak tako miriše!

– Stara, u garaži aerodroma smo – rekao je Marko.

Ti ne kužiš jer si navikao. Falio mi je ovaj zrak…

Madrid je izgledao žuto/crveno (zbog zgrada od opeka i suhe zemlje) sa najplavijim nebom na svijetu. (Zagreb mi izgleda sivo zeleno). Još je Hemingrway rekao da Madrid ima najljepše nebo na svijetu. Znaju li to njegovi stanovnici? Sigurno ne svi. Isto kao što ni svi ljudi koji žive na moru nisu sretni i zahvalni na tome svaki dan – iako mi kontinentalci to tako zamišljamo. Čovjek je čudna sorta. Uvijek mu za sreću treba ono nešto što nema. 

Marko je otišao u dućan a ja sam ga čekala sjedeći na trotoaru na podu i uživala u kontrastu žućkasto crvenih zgradurina i nestvarno plavog neba. Tada sam vidjela da mi se približavao automobil. Pun muškaraca koji su gledali kroz otvorene prozore. Prvi impuls bio mi je strah: ali automobil se zaustavio pored mene i suvozač je viknuo:

– Guapa! (ljepotice) Vidi se, kako si lijepa! Oprosti, morao sam ti to reći, imaj predivan dan! – i automobil se odvezao dalje. U tom trenutku sam se sjetila svega: koliko mi je takva “fokusiranost na lijepo” pomogla u tim formativnim godinama. Sjećam se kako je obična šetnja gradom bila ispunjena mnoštvom ugodnih susreta i kišom komplimenata. Jer Madriđani viču za tobom samo ako im se sviđaš i tada ti to moraju reći.

Stigli smo pred Casu Banchel. Marko i njegov najbolji prijatelj Javier su zgradu u južnom dijelu Madrida iznajmili na 10 godina, uredili stan na vrhu a ostatak odlučili ponuditi umjetnicima, fotografima, prijateljima, eventima itd. Kaže mi da se zgrada polako osamostaljuje i zarađuje – iznajmljuju je sve češće za snimanja i reklame. Ovaj vikend je bila i domaćin festivala Art Banchel, koji su osmislili Marko i Javier koji su shvatili da je njihova zgrada okružena studijima brojnih umjetnika i da je cijeli kvart takav, pa su ih kao pravi vizionari odlučili okupiti i organizirati im festival na kojem će se predstaviti. Mjesečni najam zgrade Banchel iznosi kao najam dvosobnog stana u Madridu, ali su da bi je mogli iznajmiti, morali osnovati tvrtku koju su (ah tako nadahnuto) nazvali YesToAll (pero quando es no es no) – *da za sve (ali kada je ne, je ne!) Što reći? Kreacija u svoj svojoj divoti.

Ponijela me dobra energija u kući koja je uvijek puna ljudi a tako uredna i organizirana: svi se brinu da iza sebe sklone stvari (…” os pido para limpiar su mierda, por favor. Y todos estan bienvenidos.” – često kaže Javi) i da uvijek netko kuha za sve. I znate što još: sve je apsolutno ok i svi su dobrodošli. Ipak, svi koji su došli su dobri i imaju dobru energiju. Zgrada je otključana iako puna vrijednih stvari, ali kako Marko i Javi kažu; “nije nam u planu imati loša iskustva ovdje”. To što oni rade i kako žive ja još nisam vidjela i učinilo mi se to kao produkt nekog naprednog stanja svijesti: Marko kaže da time što je kuća otvorena za sve, vježbaju nevezanost za imovinu i stvari, osjećajući kako to uopće nije bitno za rast i razvoj osobe. Možete li vi to zamisliti? Znanstvena fantastika.

Snimila sam Dobre Minute s Markom, podcast  koji možete poslušati ubrzo ovdje ….

Odlučila sam imati YesToAll tjedan i uštimati se na frekvenciju primanja divnih stvari – kao radio!  I šta da vam kažem? Najbolji tjedan u životu! Tjedan, ej! S neurobiološke strane gledajući, moje “uzvišene emocije” (zahvalnost, radost, ljubav koje sam osjećala tako intenzivno i time da sam bila u pontpuno novoj okolini, prestala sam biti žena s problemom i bila sam samo ja. Znate kaj mi se dogodilo? Prilazile su mi žene i muškarci da mi kažu da sam im inspiracija i da sam predivna. Inside out. Bila sam ja i billo je predivno biti samo ja. Prestala sam kondicionirati svoje tijelo ponavljajućim se mislima u istoj okolini, svaki dan primjećujući samo male pomake na bolje. Jer sam kod kuće bila uvjetovana “ozbiljnošću” svog zdravstvenog stanja, i moji najboliži mi još ne vjeruju da sam pobijedila. Namjerno koristim tu riječ. Osjećam se kao da jesam.  Tjedan je završio tako sijajno da sam otputovala s čvrstom namjerom da ostanem u tom filmu i postanem YesToAll žena. Zaražena fenomenalnom namjerom da govorim “da” životu, prvih nekoliko dana s lakoćom sam to i primjenjivala u real lifeu! A onda: ta- daaam!

Hasta luego!

Share to:

Pretplati se!

Pretplati se na blog putem e-pošte i budi obaviješten o novim člancima

Slažem se da se ova e-mail adresa koristi za prijavu na newsletter