Pošli vikend imala sam zadnji dan “školice” Osobni Razvoj u IPD centru. Moj razred nastavlja dalje s dvogodišnjim terapeutskim treningom a ja idem u ozbiljno restukturiranje svojih neuralnih mreža.
Voljela bih biti suosjećanje i ljubav ali još nisam tamo. Znam da sam svakoga dana sve bliže, svjesna da mi ne koristi šiziti na nikoga znajući da to šteti samo meni. Samo ja patim od svojih negativnih emocija a od moje radosti koristi imaju svi oko mene – i to vam je živa istina. Ali ipak mi se dogodi da “padnem”.
Vjerujem da ste se lijepo odmorili i podružili sa svojim najmilijima i da niste imali potrebu dangubiti na društvenim mrežama i ljudima slati generičke čestitke i slike obojanih jaja i zečeva, te da ste radije proveli svoje dragocjeno slobodno vrijeme gledajući u oči vaših najmilijih.
Danima sam bila divno raspoložena, sve dok me nije neočekivano napala poznata tuga i negativne emocije. Prvo sam se uplašila, a onda sam u sljedećoj sesiji čitanja mojih divnih novih knjiga saznala da je to normalno kada čistiš svoju prošlost od negativnosti, i neminovno je da dođeš do sante koja se skriva ispod površine, u tvojoj podsvijesti.
“Otpor nas čini slijepima za nove prilike, strah paralizira i privlači to čega se bojimo, a želja stvara ovisnost. Mi smo vrlo rijetko samopouzdani, i većina nas se boji budućnosti.
S izleta u nepoznato vratila sam se prepuna dojmova i nastavila “surfati” svojim valom promjene. Dobro sam se osjećala pa sam se “šutnula u guzicu” i prionula na posao.