Sve čemu dajem pažnju buja. Kao da imam dvije tegle: u jednoj je korov a u drugoj cvijeće pa buja ona koja je na svijetlom mjestu i koju zalijevam. Sve najmoćnije spoznaje su tako jednostavne da ne vjerujemo u njih jer su prejednostavne. Naši mozgovi vole sudoku i rebuse. Ako na prvi pogled ne svisnu od izazova – rješenje jednostavno izgleda nemoguće.
OK, tu je još i ovisnost o biokemiji straha, napetosti i žalosnih emocija. Čovjek se doslovno šlagira time – eto objašnjenja zašto su najpopularniji filmovi napeti trileri, horori, crna kronika i teške priče na kavama. Ljudi trebaju uvjek samo još jedan „šut“. Navodno se s tih emocija teže skinuti nego s heroina – ne boli toliko ali duže traje. Meni je, nakon onog cirkusa na sudu trebalo 2 godine.
Non-stop učim. Moji dani satkani su od a-ha momenata i velikih spoznaja. Toliko ih je da bih da ih nižem u ogrlicu, tu ogrlicu vukla po podu, ali umjesto toga, ja je elegantno nosim kao šal oko ramena. Kako je rekla jedna moja učiteljica, na putu konstantnog rasta i osobne evolucije nema stajanja, a strah je konstantni suputnik tako da ga je bolje gledati drukčije.
Ponekad je tu da me upozori da se prestanem praviti malena i da mogu „upaliti svjetlo“ ( upotrijebiti arsenal feel-good alata) , ponekad sam samo uzbuđena jer radim nešto novo i nepoznato a jako mi je stalo, a ponekad je tu da me upozori da postavim pitanje: „je li ovo dobro za mene?“. Strah je naš saveznik u izlasku iz poznatih okvira i ograničenja. Strah je, dakle, senzor koji me u za moje dobro na nešto upozorava, babaroga ili čudovište ispod kreveta: istovremeno saveznik i čudovište ispod kreveta.
Pogledaj moj 1. vlog: